LICEMJERSTVO
U književnim djelima licemjerstvo se tretira kao opasna bolest društva. Kako je gadno ulizica biti I drugom smradne cjelivati stope! Kako je gadno, proseć suze liti, Da tuđi skutovi u njima se tope – Kako je gadno ulizica biti!… Kako je nisko nemat’ samosvijesti I u svom srcu ponosa i žara, Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti Kraj snažnih ruku i umnoga dara – Kako je nisko nemat’ samosvijesti!... (M. Ć. Ćatić) “Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nesrazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.” (M. Krleža) Važnost iskrenosti i odlučnosti, kao vrlina, dolazi do izražaja u kriznim momentima jer tada se pomalja ljudska prevrtljivost te mnogi izgovori kao svojevrsna opravdanja za određena ponašanja i stavove koji su licemjerni. Ljudska prevrtljivost u stavovima, te izgovori da je jedino ispravan lični stav, su odlike licemjernih ljudi. I pored toga, imamo stalno na umu činjenicu da ljudska prevrtljivosti i beskrajni izgovori ne mogu dovesti do rješenja u kriznim situacijama. Naravno, ovdje nije riječ o tome koliko je čovjek u mogućnosti uraditi da bi se određena konfliktna situacija riješila. Mnogi ljudi se pravdaju da ne mogu ništa promjeniti, pa u tome traže opravdanje za pasivnost. Želimo ukazati da se od svakog pojedinca traže iskrenost, odlučnost i stabilnost u svakoj situaciji. Čovjek treba uraditi koliko može, a ostalo je u Božijim rukama. U islamu se djela mjere prema namjerama, a završetke poslova Uzvišeni Bog uređuje. Životni moto kojeg se treba pridržavati – izlaz je u nadvladavanju postojeće krizne situacije, a ne u izgovorima da ništa ne radimo niti poduzimamo. Licemjeri stalno imaju neki izgovor poput onog kur’anskog primjera da su nas slušali ne bi izginuli. Licemjeri traže sebi saveznike. Kur’an ih, u razotkrivanju njihove podmuklosti, dovodi do krajnje granice – niste išli u borbu, a šta ćete kada dođe smrt. Ustvari, na takav način Kur’an sugeriše ljudima da će smrt doći na ovaj ili onaj način. Vratimo se na kur’anski opis licemjernog ponašanja: “Ono što vas je zadesilo onoga dana kada su se sukobile dvije vojske bilo je Allahovom voljom – da bi otkrio ko su pravi vjernici, i da bi otkrio ko su licemjeri, oni koji su, kad im je rečeno: ‛Dođite, borite se na Allahovu putu ili se branite!’ – odgovorili: ‛Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili.’ Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. – A Allah dobro zna ono što oni kriju. Onima koji se nisu borili, a o braći svojoj govorili: ‛Da su nas poslušali, ne bi izginuli’, reci: ‛Pa vi smrt izbjegnite, ako istinu govorite!’”. (Alu Imran, 166-168). U ajetima se aludira na ljude koji su na putu od Medine do brda Uhud, napustili Poslanika, a.s., pod lažnim izgovorima da on nema stvarnu namjeru ići u bitku. Pošto su svojim srcima znali da će doći do bitke, njihovo odmetništvo od Božijeg Puta uskoro se pretvorilo u poricanje Njega (kufr). Izgovori kao odlika licemjera ne popravljaju postojeće stanje već usložnjavaju situaciju. Nažalost, ljude sa ovakvim osobinama susrećemo svakodnevno. Čim se malo društvena situacija komplicira ili se usložne ljudske relacije, slijede redoviti izgovori: boli noga, ruka, glava, ne mogu sada... A do jučer je sve mogao i sve znao. Toga se treba pričuvati.
Kur’an o nifaku
Nifak je definitivno opasna bolest. Nifak se povećava ako se ne liječi (u suštini svake bolesti je povećavanje, ako nedostaje dijagnoza i lijekovi). O nifaku kao bolesti govori se odmah na početku Kur’ana. Nadalje u našem kazivanju zadržavamo se na značenjima ajeta iz kur’anske sure Bekare: 8. “Ima ljudi koji govore: ‘Zbilja, vjerujemo u Allaha i onaj svijet’, a ipak nisu vjernici.” U suri Bekare govori se o tri kategorije ljudi: mu’mini, kafiri i munafici. Zanimljivo je da se najveći broj ajeta na početku druge sure odnosi na munafike – čak trinaest ajeta. Gornji ajet počinje sa ima od ljudi – “ve mine-n nasi”. Ustvari, nifak dolazi do izražaja u interakciji s drugima. Ne može čovjek munafičiti sam sa sobom. Dio ajeta koji govore ukazuje nam da se nifak najčešće izražava riječima. Zna munafik, ali i onaj s kim komunicira, da su riječi koje izgovara prazne, dvolične i kvarne. Uglavnom, munafik govori radi koristi, a drugi sluša zato što pothranjuje svoju sujetu. I obojica učestvuju u lošem poslu. Stoga, društva munafika se trebamo kloniti pod svaku cijenu ako želimo ostati iskreni u vjeri i doprinositi dobro Zajednici. Ovdje ističemo kraj ajeta – oni nisu s vjernicima / “ve ma hum bi mu’minin”. Neki prevodioci prevode da munafici nisu vjernici. Međutim, ovdje ima prijedlog prije imenice mu’min (bi mu’minin,) pa nam dozvoljava da prevedemo – oni nisu s vjernicima. Munafici nisu s onima koji vjeruju jer nemaju dobrog sagovornika. Ustvari, munafici ne mogu pronaći saveznika među vjernicima. Svako sebi bira društvo – s kim si takav si. 9. “Oni žele obmanuti Allaha i one koji vjeruju! Ali oni samo sebe obmanjuju, a to i ne osjećaju!” Munafici su sav život sveli na pretvaranje. U jednoj predaji se kaže da će im kazna biti dosuđena zato što su se sretali ponizno s ljudima pretvarajući se; prikazivali su se ljudima na način koji ne odgovara njihovom unutrašnjem biću; poštovali su ljude i njihovo mišljenje, a nisu obraćali pažnju na Božiji hatar. Zbog toga su zaslužili kaznu (Ismail Hakki u svom Ruhu-l Bejanu kaže da je ovo hadis-kudsijj). Kur’anski ajet završava da oni nisu svjesni – ne osjećaju – “ve ma ješ’urun”. Riječ šu’ur je percepcija na osnovu vanjskih osjetila. Kod munafika su sva osjetila zatvorena, zablokirana vlastitim interesom i bolešću. Zato je nifak vlastito zavaravanje, jer niti znaju niti osjećaju da su u zabludi. Prema tome, Kur’an tvrdi da munafici sami sebe obmanjuju, a da toga nisu svjesni. Stoga, nifak je unutrašnja bolest koja iznutra uništava munafika kao pojedinca. Stvoritelj je stvorio čovjeka u najljepšoj mjeri (fi ahseni t-takvim), a Poslanik, a. s., govori da je čovjek Božije stvorenje i teško onome ko udara na to Božije stvorenje, naprimjer, fizičkim uništavanjem. E sada zamislimo situaciju da čovjek sam sebe iznutra uništava, a u osnovi munafik to čini. Tragično je da čovjek može doseći takvu situaciju teških unutrašnjih lomova, a da pri tome ne osjeća nikakvu nelagodu. Stoga, na nivou ličnosti nifak je hipokrizija – pretvaranje i lažno predstavljanje sebe. To je nesretna, rascijepljena, iz sebe izbačena, u sebe nesigurna i sa sobom nezadovoljna svijest. To je svijest koja je izgubila kapacitet da se ostvari vlastitim radom i mogućnostima, ličnost koja ima potrebu da sebe odglumi pred drugima.
10. “Bolest je u njihovim srcima, a Allah bolest njihovu i povećava. Zato što lažu, njima bolna patnja pripada!”
Svaka bolest onemoći ljudsko tijelo, a grijeh zablokira dušu. Ako se bolest ne liječi na vrijeme i ne uočavaju se sve njene posljedice, ona se širi i povećava. To je prirodni proces, pa tako se dešava i s nifakom. Bolest nifaka se povećava/ širi na razne načine – npr., kada drugi napreduje u životu tako se povećava bolest dvoličnosti u srcima munafika. Allah povećava njihovu bolest jer je Svojom moću ne sprečava. Na koncu, da ima trunke iskrenosti u srcima dvoličnjaka, Allah bi im pomogao. Kod munafika su bolesni svi vanjski i unutarnji organi spoznaje, što je sasvim vidljivo u bolesnom karakteru i ponašanju. Otuda je tragično da čovjek ima takvu duhovnu bolest u svome srcu, velike su i posljedice koje slijede iza te bolesti.
11. “Kad im se kaže: ‛Ne činite na Zemlji nered!’, oni vele: ‛Mi samo pravimo red!’”
Nered na zemlji je izazivanje sukoba i kriza koje remete stabilnost ljudi i zajednice. Ono što Kur’an zabranjuje, ustvari, podrazumijeva ono što bi moglo dovesti do nereda: odavanje muslimanskih tajni nevjernicima, podsticanje nevjernika protiv vjernika itd., a time se služe munafici. Rukovođeni svojom bolešću nifaka oni smatraju da uspostavljaju red. U osnovi vrijedi pravilo – ljudi u čijim srcima je nered nikada ne mogu težiti redu; niti se možemo nadati da će činiti dobro. To je kur’anski princip: “Kako mogu biti isti – onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim…” (Fatir, 8)
12. “Zar tako! A zbilja nered čine, i to ne osjećaju.”
Ovdje Kur’an potvrđuje za njih ono što oni niječu sami od sebe, a niječe im ono što oni tvrde da jesu. Nadalje, munafici čine nered u fizičkim stvarima, ali oni nemaju osjećaja kako bi postali svjesni posljedica svojih djela. Oni ne osjećaju narušavanje i kvarenje svog unutrašnjeg bića, niti hrđavost svojih postupaka, niti teret svojih prijestupa zbog zavedenosti svojim izjavama i tvrdnjama da red uspostavljaju. U Kur’anu stoji: “Reci: ‘Hoćete li da vas obavijestimo o onima koji će u svojim djelima najviše gubitka imati, čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade!” (Kehf, 103–5). 13. “Kad im se kaže: ‛Vjerujte kao što ljudi vjeruju!’, oni odgovaraju: ‛Zar da vjerujemo kao što suludi vjeruju?!’ A, doista, suludi oni su, a to ne znaju.” Sufeha’un su maloumnici, oni ništavnog stava, kojima nedostaje razuma. Munafici maloumnost pripisuju vjernicima nazivajući ih es-Sufeha’– Zar da vjerujemo kao što suludi vjeruju. Moguće je da su munafici vjernike smatrali maloumnicima zbog njihova siromaštva, navode klasični komentatori Kur’ana. Ali, zasigurno, munafici nikada vjernike nisu smatrali dostojnim da se ugledaju na njih. Zanimljivo je da su munafici o vjernicima razgovarali između sebe, pa je Allah, dž. š., izvijestio Poslanika, a. s., i sve vjernike o tome. Munafici gledaju vjernike s nipodaštavanjem, stalno kolebajući se – zar da ostavimo dunjaluk kao što su ga ostavili ovi maloumnici, pa da budemo zavisni od ostalih ljudi, kao što je njima potrebno? Munafici su maloumnici na dva načina. Prvo, oni prodaju vjeru za dunjaluk, vječno za prolazno, zbog svog neznanja i nezrelosti. Drugo, nipodaštavaju sami sebe jer nisu svjesni svoje sposobnosti da ostvare visoke duhovne stepene kada se otarase grijeha. Ustvari, munafici su zadovoljni dunjalukom i ne žele ostvariti stepene pobožnih i čestitih niti okusiti užitke razumnih, kao što Kur’an kaže: “Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe.” (El Bekare, 130). Zasigurno munafici smatraju vjernike maloumnicima jer su umišljeni i gordi. Jedan od lijekova za nifak jeste da čovjek odstrani oholost, gordost i umišljenost u djelovanju i ponašanju.
14. “Kad susretnu one koji vjeruju, kažu: ‛Vjerujemo!’ A kad se osame sa šejtanima svojim, vele: ‛Mi s vama smo! Mi se samo rugamo!’”
Ovi munafici, kada se sretnu s onima koji iskreno vjeruju, a to su muhadžiri i ensarije, govore: “Vjerujemo kao što i vi vjerujete i vjeru svoju potvrđujete.” Bilježi se da je Abdullah b. Ubejj, munafik, sa svojim društvom izašao iz Medine i naišao na grupu ashaba. Rekao je: “Pogledajte kako ću samo ove bezumnike odvratiti od vas!” Kada su se primakli ashabima, uzeo je za ruku Ebu Bekra i rekao: “Merhaba Iskreni pročelniče Benu Temima i ugledniče islama, Ti koji si bio s Poslanikom, a. s., u pećini.” Onda je uzeo za ruku Omera i rekao:
“Merhaba Omere, koji si neumoljiv u vjeri i koji si žrtvovao i sebe i svoj imetak za Poslanika, a. s.” Onda je uzeo za ruku Aliju i rekao: “Merhaba amidžiću Poslanika, a.s., i njegov štićeniku, pročelniku Hašimovića” Pa mu je Alija rekao: “Abdullah, boj se Allaha i nemoj se pretvarati jer su munafici najgora Allahova stvorenja.” Ovaj mu je rekao: “Polahko, Hasanov oče. Kako možeš takvo što reći? Allaha mi, naše vjerovanje je kao i vaše vjerovanje, naše uvjerenje je kao i vaše uvjerenje.” Onda su se razišli pa je Ibn Ubejj rekao svom društvu: “Kakav sam bio? Kada se sretnete s ashabima, uradite kao što sam i ja maloprije uradio.” Oni su ga pohvalili za postupak i rekli: “Bit će nam dobro sve dokle god si ti među nama.” Muslimani su se vratili Poslaniku, a. s., i kazali mu šta im se desilo, a onda je objavljen ajet: “Kad susretnu one koji vjeruju, kažu: ‛Vjerujemo!’ A kad se osame s šejtanima svojim, vele: ‛Mi s vama smo! Mi se samo rugamo!’”
15. “Allah njih izvrgava ruglu i pušta da u neznanju svome tumaraju.”
Allah će uzvratiti na njihovo licemjerstvo i pustit će ih da jedno vrijeme u njihovoj drskoj oholosti naslijepo tumaraju. Ovdje se ukazuje na čast vjernika kod Allaha. Vjernici nemaju potrebu da im uzvraćaju i da im se suprotstavljaju sličnim ismijavanjem. Allah izvrgava munafike ismijavanju i izlaže ih poniženju. Kur’an naglašava da ih nekada izvrgava poniženju dužinom života i snagom, imetkom i djecom (Mu’minun, 55). Ustvari, to im je sve poniženje (Merjem, 79). Nema nijedne situacije koju isprovociraju munafici, a da ih Allah neće razobličiti u njihovim radnjama. Naime, još na ovom svijetu mnogi budu razotkriveni u svome ponašanju. Uzvišeni Allah je rekao Muhammedu, a.s, u Noći mi’radža: “Moja blagodat prema tvom ummetu je da sam im skratio životni vijek kako im se ne bi namnožili grijesi. Umanjio sam im bogatstvo kako im se ne bi oduljilo polaganje računa. Ostavio sam ih kao zadnje na dunjaluku, kako im se ne bi oduljio boravak u mezaru.” (Ruhu-l Bejan). Bilježi se da je Uzvišeni Allah rekao u Noći Mi’radža: “Ahmede, nemoj se kititi otmjenom odjećom, probranom hranom i udobnom posteljom. Nefs je izvor svakog zla. On je hrđav sudrug. Kada god ga povučeš u pokornost, on te povuče u grijeh. Opire ti se u ibadetu, a pokorava ti se u grijehu. Kada se zasiti, postane obijestan, a uzoholi se kada se neovisnim osjeti. Kada se ti sjetiš, on zaboravlja i nemaran je kada si siguran. Nefs je ortak šejtanu.” – stoji u djelu Miškatu-l-envar.
16. “To su oni koji su uputu za zabludu prodali, tako da im se ta trgovina nije isplatila i nisu Pravim putem krenuli.”
U ovom ajetu su sljedeće riječi pokazatelj djelovanja munafika: oni su kupili nevjerovanje i zabludu u zamjenu za uputu – uzimaju zabludu umjesto upute. To je opisano njihovom željom za zabludom i pogrešnim načinom života, a ostavljanjem upute. Trgovina je djelatnost kupoprodaje kako bi se ostvarila dobit, a dobit je sve ono što prelazi uloženo. Cilj trgovine je da se sačuva osnovni kapital uz ostvarenje dobiti. Ako izostane zarada u jednom poslu, moguće da se ostvari u drugom, jer ostaje osnovni ulog – glavnica. Međutim, ako se izgubi glavnica, onda se to nikako ne može nazvati trgovinom. Munafici su izgubili i jedno i drugo jer je njihova glavnica urođena priroda i zdrav razum. Pošto su smatrali da je zabluda prava stvar, oštetili su svoju osnovu i pomutili svoj razum. Od njihove glavnice nije im ostalo ništa što bi mogli uložiti za ostvarenje upute i istine te za ostvarenje cjelovitosti. Postali su gubitnici, bankroti, koji nemaju ničeg što bi mogli uložiti i nadati se zaradi i dobiti.