Ljubljana u posebnom bajramskom ruhu
U zoru Ramazanskoga bajrama, zajedno sa prvim sunčevim zrakama, i grad se budi u posebnom ritmu. Ritmu koji je ovog Ramazanskog bajrama odjekivao posebnije nego ikad, donoseći sa sobom melodiju ostvarenih snova i neviđenog zajedništva
Ovogodišnji Ramazanski bajram u Ljubljani bio je ispunjen posebnim trenucima ponosa i radosti. Nakon godina čekanja, Islamska zajednica u Sloveniji dočekala je ostvarenje dugogodišnjeg sna - izgradnju džamije u Ljubljani. Polahko ulazimo u četvrtu godinu djelovanja i rada u Muslimanskom kulturnom centru Ljubljana ali ova džamija nije samo mjesto ibadeta; ona je simbol ustrajnosti, vjere i zajedništva koje nas sve spaja. Ovo je bio i drugi ramazan nakon pandemije koronavirusa, u kojem smo mogli u potpunosti uživati u ramazanskim blagodatima bez ograničenja koja su nas pratila tokom epidemije. I ne samo to – ove godine, bajram-namaz prenošen je uživo na nacionalnoj televiziji Slovenije, što je pružilo priliku da se ljepota i dostojanstvo naše vjere podijeli s cijelom nacijom. Kao komentatorica ovog povijesnog događaja, osjećala sam se zahvalno i počašćeno što mogu biti dio tog trenutka i pomoći u približavanju naše plemenite vjere širem auditoriju. Ta prilika, da komentarom doprinesem razumijevanju i širenju poruke mira i ljubavi, bila je za mene osobni most između dviju kultura, dviju tradicija, na tlu grada koji je prvi dom i rodni grad značajnom broju muslimana u Sloveniji.
Veliku većinu Bajrama dočekala sam u Ljubljani. Ramazanski i bajramski duh u evropskim zemljama uglavnom se osjeća unutar četiri zida naših domova i džamija. Okolina evropskih gradova ne odiše bajramskim i ramazanskim nurom i upravo radi tog nedostatka, a svjesni te ljepote osjećaja, velika većina nas tokom ramazana i Bajrama odlazi u Bosnu i Hercegovinu kako bismo barem malo upotpunili pravi ramazanski ili bajramski osjećaj. No, ovog Bajrama, ulice Ljubljane odisale su posebnom atmosferom. Hodajući od svoje kuće do televizije, svjedočila sam rijeci ljudi koji su se uputili prema džamiji. Svi koji su žurili, znalo se kuda žure, a kasnije, vraćajući se kući, susretala sam ih ponovo, ovaj put dotjerane, kako žure kući ili na posao, noseći ruže i dijeleći bajramske čestitke na raznim jezicima.
Susretala sam naše dobre dede, odjevene u hadžijske ahmedije, čija sam lica često viđala u džamiji i koje sam sada prepoznavala među mnoštvom ljudi na ulicama moga grada. U tom moru ljudi, koji su žurno kročili prema svojim domovima kako bi nastavili bajramovati sa porodicom, naišla sam na dobrog hadžiju Ešrefa. On je bio prvi s kojim sam se bajramovala, a njegov zagrljaj bio je poput mosta koji spaja srca, njegove bajramske čestitke probudile su u meni prve suze radosnice. Bio je to trenutak čiste, nepatvorene radosti, koji me podsjetio na dubinu i značenje zajedništva koje nosi Bajram, a o čemu često znamo pričati, a malo kad doživjeti. To je možda na bosanskim ulicama i sokacima uobičajen prizor ali u »hladnim« evropskim gradovima ti prizori bude posebnu radost.
Nakon toga, nastavila sam susretati druge, preplavljena osjećajem pripadnosti i svečane atmosfere koja prati Bajram. Bilo je to moje prvo i posebno iskustvo prave slasti Bajrama na ljubljanskim ulicama, osjećaj koji prevazilazi riječi i oslikava srž našeg zajedništva i radosti zajedničkog bajramovanja.
Preuzimanje uloge komentatorice na bajram-namazu predstavljalo je korak izvan moje uobičajene zone udobnosti, no iskustvo je bilo neizmjerno obogaćujuće i emotivno. Na televiziji, gdje su moji dječiji dani bili obilježeni gledanjem omiljenih programa poput Živ-žava i Radovednog Tačka, našla sam se u ulozi koja mi je omogućila da na početku uputim selam, a na kraju, s dubokom iskrenošću, izgovorim bajramsku čestitku ‘Bajram šerif mubarek olsun›. Ovaj trenutak probudio je u meni posebne osjećaje, povezujući moju prošlost, sadašnjost i budućnost kroz televizijski ekran. U saradnji s imamima i ostalim sudionicima bajram-namaza, uspjela sam biti dijelom tima koji je prenio ljepotu i dostojanstvo islama, sliku koja zasluženo pripada svim vjernicima. Ovo iskustvo je za mene predstavljalo priliku da, kroz riječi i prisutnost, podijelim s drugima suštinu naše vjere, čime smo zajedno stvorili trenutke ispunjene značenjem i zajedništvom.
Vrijednost ovog poduhvata potvrdili su brojni pozitivni komentari, naročito od strane žena koje su, zahvaljujući prijenosu, imale mogućnost pratiti bajram-namaz iz svojih domova. Ovo je bilo posebno značajno za one koji iz različitih razloga nisu mogli biti fizički prisutni u džamiji, uključujući bolesne i starije članove naše zajednice. Činjenica da smo uspjeli omogućiti ovu povezanost i osigurati da nijedan član naše zajednice ne ostane izoliran tokom ovako važnog događaja, dodatno je obogatila već duboko emotivno i duhovno iskustvo, potvrđujući snagu tehnologije kao sredstva kojim možemo dijeliti najvažnije trenutke naše vjere i zajedništva.
Ovog Bajrama, doživjela sam Ljubljanu ne samo kao grad u kojem živim, već kao grad u kojem se bajramski duh oživljava na ulicama, u srcima ljudi, stvarajući osjećaj pripadnosti i ponosa koji nadilazi granice i razlike. Ovo je priča o zajedništvu, o snovima koji se ostvaruju i o mostovima koji se grade između kultura i tradicija, u gradu koji nas sve spaja.
Stoga, s ponosom mogu reći da ovaj Bajram u Ljubljani nije bio samo jedan od Bajrama; bio je svečani, i nakon skoro stoljetnog čekanja, trenutak svega što nas ujedinjuje – ujedinjenje naših snova, naše ustrajnosti i naše zajedničke sposobnosti da gradimo svijet u kojem za svakoga ima mjesta. Bajramska simfonija u Ljubljani odjekivala je od zore do zalaska, pričajući priču o ljepoti života koju zajedno stvaramo, dan za danom, Bajram za Bajramom.