Kamere, sr prisutne ka

Televizija je vizuelni medij tako da dopadljiv izgled sigurno bio je to prvi veliki šou koji sam radila Nije pristojno odvla

Voditeljica Barbara Kolar za

oditeljica Barbara Kolar koju publika gleda u emisiji „Kod nas doma“na HRT-u jedna je od rijetkih koja je u zabavnom formatu vrsni profesionalac, neposredna i elokventna.

Samo za „Avaz“otkriva današnje televizijske trendove, govori o formatima s kojima se teško opraštala, ali i aktuelnoj emisiji „Kod nas doma“, koju trenutno radi.

VMozaični formati

- Jako volim emisiju “Kod nas doma” i to iz cijelog niza razloga. Čini mi se da razmjerno vješto i za sve strane ugodno razgovaram s ljudima, a takvi mozaični formati prilika su za upoznati i razmijeniti riječi s brojnim zanimljivim osobama koje da nije ovoga posla vjerovatno nikad ne bih niti srela. Na sedmičnoj nam bazi kroz studio prođe 20 do 30 gostiju pa se znam šaliti kako imamo promet kao na glavnoj stanici. Tolika količina različitih životnih priča zahtijeva svakodnevnu intenzivnu i ozbiljnu pripremu, tako da su ovakve emisije i izvrstan voditeljski trening. S druge strane, svi ti ljudi bogatstvo su iskustava i razmišljanja koja barem malenim dijelom ostanu pohranjena i u vama, potaknu vas na razmišljanje i možda u konačnici navedu na neke nove ideje za vaš vlastiti život.

Koliko je važno da i voditeljice zabavnih formata budu vrsni profesionalci, a ne samo lijepe?

- Televizija je vizuelni medij tako da dopadljiv izgled sigurno nije naodmet. Naprotiv, i sama volim na ekranu gledati privlačna lica. Ali mislim da ne postoji ljepota koja bi mi držala pažnju duže od 10 minuta ako osoba koju je genetika na taj način pomazila loše radi svoj posao.

Kako komentirate pojedine voditelje koji više pričaju od samog sagovornika?

- Uloga voditelja u razgovoru bez sumnje jest potaknuti sagovornika da na najbolji mogući način ispriča ono zbog čega ste ga ugostili, ponekad za to treba malo više riječi. Šalu na stranu, naravno da nije pristojno na bilo koji način odvlačiti pažnju gledateljstva od gosta niti isticati sebe, no usudila bih se reći kako je to samo jedan od voditeljskih grijehova. Privatno, nikako ne volim kad se sagovornika neprestano prekida i požuruje tako da praktički ne uspije dovršiti niti jednu rečenicu.

Mnogi su Vas posebno zavoljeli kao voditeljicu „Plesa sa zvijezdama“. Šta mislite o tom formatu koji se emitira danas na drugoj televiziji ?

- Jako sam voljela “Ples sa zvijezdama”, bio je to prvi veliki šou koji sam radila, pa još k tome uspješan i popularan. Iznimno sam ponosna na činjenicu da smo potaknuli pravu lavinu strasti za plesanjem, povratak ljudi plesnim školama i druženjima na plesnjacima. U naše je doba emisija njegovala sve tradicije “ballroom dancinga”, pa se jako pazilo da se poštuju pravila plesa kao sportske discipline podjednako s naglaskom na tehničku izvedbu i estetiku. Danas je puno važniji element šoua i od originalnog formata ostao je praktički samo kostur, no uopće ne sumnjam kako kolege koji ga sada potpisuju daju sve od sebe da bi projekt bio atraktivan i privukao što više gledalaca.

i dosljednost sebi ne crpe vam nepotrebno životnu energiju, ali vas potencijalno izlažu neprihvaćanju ili nerazumijevanju okoline.

Televizijski posao

U Vašoj verziji šoua u žiriju je godinama sjedila i legendarna, pokojna Milka Babović. Kako je pamtite?

- Gospođa Milka bila je apsolutno divna. Naravno, bila mi je velika čast raditi s osobom čije sam sjajne prijenose umjetničkog klizanja i ritmičke gimnastike pratila odmalena. Toliko znanja, toliko entuzijazma, toliko ljubavi za televizijski posao. A ono što nam je svima bilo potpuno fascinantno i činilo nas dodatno poniznima pred njom, unatoč golemom iskustvu za svaku se emisiju pomno i temeljito pripremala.

Vaš ljubavni život nerijetko intrigira javnost. Kako se vi nosite s tom ljudskom potrebom da zaviruje i prelazi granice pristojnog?

- Ne znam je li to stvar odgoja, karaktera ili nečega trećeg, ali zaista držim da ako neko želi privatni život sačuvati samo za sebe, ima na to potpuno pravo. Ne vidim na koji način na percepciju mog posla, a isključivo to je ono zbog čega sam u javnom prostoru mogao ili trebao ut