Sa sobom nosim su me mama i ta
Navikavanje protječe dobro, već smo tu pet mjeseci, uhvatili smo ritam i stvorili rutinu Mlađi sin i prošli Duh ramazana se u Nizozemskoj osjeti itekako
Voditeljica Merima Šemić-Prguda za „Dnevni avaz“o napuš
edna od najpoznatijih TV voditeljica u Bosni i Hercegovini Merima Šemić -Prguda krajem prošle godine okrenula je novi list u životu i s porodicom napustila rodno Sarajevo i posao na televiziji.
Merima je sa suprugom i dvoje djece odselila u Nizozemsku i započela novi život.
Sada, nakon gotovo pet mjeseci, za „Dnevni avaz“je govorila da li su se već navikli na novu sredinu, koliko im nedostaje domovina, posebno sada tokom mjeseca ramazana, kada se više nego inače prakticiraju porodična okupljanja.
JNajintimniji mir
- Navikavanje protiče dobro, već smo tu pet mjeseci, već smo uhvatili ritam, stvorili rutinu, škola, administracija, neke startne stvari smo riješili... Sada se uhodavamo malo u neke nove nepoznate stvari i načine života. Djeca su se navikla, fino nam je, oni su se fino adaptirali. Deni već ide u školu, sretan, uživa, manji je sa mnom još . Nas dvoje i dalje odmaramo malo od haosa i ludila kroz koje smo prošli – istakla je Merima na početku razgovora.
Daleko ste od svoje šire porodice i ovo je prvi ramazan da niste u rodnoj zemlji. Da li i kako se osjeti duh ramazana u Nizozemskoj?
- U mojoj glavi nikada nije do mjesta, do nas je. Bez obzira gdje sam sa sobom nosim ono što su me mama i tata naučili, ono što je u venama i to ne može promijeniti mjesto. Iskreno, teško mi pada ta daljina od roditelja. Ramazan je u mojoj porodici uvijek bio najintimniji mir, ljubav, sve ono što taj mjesec zapravo i jeste. Meni su roditelji sinonim za ramazan. Kuća. Nedostaju iftari na kojima se skupimo, pa svi uglas pričamo, a svi se čujemo i razumijemo. Nedostaje da mama zovne na zeljanicu, tatine šale i zanimljive priče i dogodovštine, i ta veza koja je neraskidiva. Kažem neraskidiva jer i sada to imamo, samo malo drugačije. Fizički nismo blizu, ali smo tu. Srcem i ovim čudima danas - videopozivi i telefoni. Svjesni smo svi zašto smo tu gdje jesmo, pa onda budu stvari malo lakše. Duh ramazana se u Nizozemskoj osjeti itekako. Ovi ljudi su beskrajno otvoreni i puni poštovanja prema svemu drugačijem i tuđem. Organizuju iftare na univerzitetima, poslodavci također, niko vas ne gleda čudno jer ne jedete cijeli dan. Jako su dobro upoznati s običajima i praksama islama. U prodavnicama je hrana odvojena, napravili su posebne odjeljke za ramazanske dane.. Jedino što nedostaje jeste top i ezan, ali znate kako kažu - ne možeš sve imati. I da, nema somuna. Da vjetar nanese miris s Alifakovca.
U kakvoj porodici ste odrasli i kako se ramazan dočekivao u Vašem domu, a kako je sada?
- Moja porodica je čvrsta, patrijarhalna, ali smo odgajani sa beskrajno puno ljubavi i pažnje, uz vrlo jasan akcenat na onome što se ne smije i što se smije. I drago mi je da je tako bilo, jer smatram da zaista sve ne može biti ok, i sve ne može biti dozvoljeno. Unatoč tome, vjera u kojoj smo odgajani brat i ja nikad u kući nije bila ni pritisak ni moranje. Nekako su to mama i tata u nas utkali s ljubavlju da stvarno nikad nismo osjećali pritisak ili težinu, nego suprotno - voljeli smo i volimo sve to što islam jeste. Bez pretencioznog pametovanja ikome, paradiranja s vjerom ili dokazivanjem na sve strane. Tako smo dočekivali i ramazane,
Bajrame.. u krugu porodice, uz sve ono što su podrazumijevali važni dani. Mama je uvijek u iftarima, miriše kuća na sve te dolmice, pite, supice i čuda, tata je bio desna ruka za sve, nerijetko spremio neko svoje jelo jer je beskrajni gurman. Voljela sam sehure s roditeljima, a iftare posebno. Sada je