JOŠ NISAM NITI OTIŠLA NA ARSENOV GROB, LAKŠE MI JE PRAVITI SE DA JE ON JOŠ TU

Piše LEA DEKLEVA

Ovih godinu dana od Arsenove smrti proletjelo je kao sekunda, što je možda i dobro jer zapravo nisam imala vremena razmišljati niti do kraja doživjeti što taj gubitak nosi meni. Čitavo se vrijeme pomalo pravim da se ta tragedija nije dogodila, atomi olakšavaju i nastupi s Arsenovim članovima obitelji, Matijom i Gabi Novak. Evo povodom njegova rođendana imali smo koncert u Šibeniku, bilo je prekrasno. Niti Matija ni Gabi o Arsenu ne govore kao da ga više nema, valjda je tako najlakše nositi se s boli. Moja mala životna prevara ide tako daleko da još nisam posjetila niti Arsenov grob na Mirogoju, pravim se samo da se neko vrijeme nismo vidjeli. Bila sam gotovo ovisna o njemu jer je on na svaki način nezamjenjiv. I sada moram živjeti s time da nitko u mom životu više nije umjetnik, ali i čovjek takvog kalibra kakav je bio Arsen Dedić. Sve što ostaje, a to je golema ostavština, njegove su riječi, glazba i poruka u kojima na svu sreću još mogu uživati. Kroz njih se slavi rad i postojanje umjetnika za sva vremena, koji, sigurna sam, jednako nedostaje i publici koja ga je beskrajno voljela.