SUSJEDA MI JE RAZB DA SE PROBUDIM I ID
Kako se približavala proslava 35 godina rada, omiljeni hrvatski komičar Željko Königsknecht (55) tražio je izazov kojim će obilježiti tu važnu obljetnicu. Pronašao je rješenje prihvativši se režije komedije “Traži se novi suprug”, u kojoj je i sam zaigrao na pozornici matičnog kazališta Kerempuh. - Nikad više si ne bih priuštio to ‘zadovoljstvo’, da si natrpam toliko posla na vrat - rekao je glumac nakon iznimno uspješne premijere.
Što vam u glumi nakon 35 godina ostaje za istraživanje, zabavu?
Glumiti u kazalištu je, za razliku od filma, uvijek nezavršen posao. Film snimiš i tu više nema nikakvih promjena. U kazalištu predstava raste i razvija se onoliko koliko je volite i koliko ste za nju vezani. Uvijek se može iščeprkati nešto novo, uvijek ti tijekom izvođenja padne na pamet nova ideja. Zbog toga svi pravi glumci više vole igrati u kazalištu.
Jeste li ostvarili karijeru kakvu
Pa reći ću vam ovako – 99 posto jesam. Za onoga koji svoj posao 35 godina radi s veseljem može se reći da je pravi sretnik.
Kako su izgledali vaši prvi dani u Kerempuhu?
Vrlo brzo sam se uklopio u tadašnji Jazavac jer sam vrlo fleksibilna i prilagodljiva osoba. Bilo je tu puno anegdota, toliko da bih o njima mogao napisati knjigu, ali jedna od prvih je bila: kao student 4. godine počeo sam primati stipendiju od Jazavca. ‘Zakaparili’ su me. Otvorila se scena Vidra, predstavom Hrvoja Hitreca ‘Dundo na Majni’, koja je bila satira na mnogo naših ljudi, koji su tada, kao uostalom i sad, morali u pečalbu, trbuhom za kruhom. Bila je to odlična komedija u režiji mojeg omiljenog profesora Tomislava Durbešića. Te godine bile su na snazi restrikcije struje, a ja sam kasno poslijepodne došao s probe, ručao i legao se malo odmoriti prije predstave. Međutim, tvrdo sam zaspao i nisam čuo budilicu. Kad su vidjeli da me u 19.45 nema u kazalištu, zvali su me doma na telefon, da provjere što se događa. Ali telefon je bio u drugom dijelu stana i nije bilo šanse da ga čujem. Nastala je strka, a na predstavu je slučajno došla moja susjeda. Ona je inspicijentu rekla da mi je susjeda, platili su joj taksi, ona je odjurila do Sopota, gdje sam tada stanovao, i bacala mi kamenčiće na prozor (stanovao sam u visokom prizemlju). Međutim, i to je bio preslab zvuk za mene te je onda uzela jedan poveći ‘kamenčić’ i bacila ga u prozor. Staklo je puknulo, a ja sam taksijem sa susjedom dojurio u kazalište. Predstava je kasnila 20-ak minuta. Vidiš kako je dobro biti dobar sa susjedima, čak i kad ti razbijaju prozore.
Komediju ‘Traži se novi suprug’ ste režirali. Kakvo je iskustvo biti ‘šef’ na predstavi?
Lijepo. Kao ja ću određivati kad probe počinju i završavaju, kolegama sam rekao da nam je dosta od 10 do 13 i sve je to bilo tako, ali kolege odu doma, a na meni se počnu redati scenografkinja, kostimografkinja, oblikovateljica svjetla, garderobijerke, šminkerice... Neću si to skoro