Volim izazove jer izmiču tlo pod nogama
I u trećoj sezoni serije “Počivali u miru” Judita Franković igra novinarku Luciju Car, a glumica se raspričala i o odnosu s kolegama te rekla da ne žali što nije upisala Akademiju
“Počivali u miru” zaista je pomaknula granice žanra. Jeste li ponosni na sudjelovanje, jeste li i na početku imali “predosjećaj” da će biti takav hit?
Dok radiš, ne razmišljaš o tome kako će ispasti, u procesu si, boriš se s dnevnim izazovima, sa scenama i rješenjima koje u tom trenutku moraš ponuditi, a tek poslije dođu strepnja i iščekivanje reakcija. To je jedno posebno uzbudljivo razdoblje jer nikada ne znaš, bez obzira na sve, kako će sve proći. Nadali smo se najboljem, ali mislim da nismo očekivali ovako sjajne reakcije. A opet, svi smo mi ponekad robovi očekivanja. Međutim, od očekivanja drugih gora su samo vlastita očekivanja. Njih je najteže dostići, ona su uvijek tako nestvarna i neuhvatljiva, a opet bolno stvarna. Na kraju uvijek ostaneš s njima sam i u toj borbi najčešće gubiš. Ali mislim da se to ne treba izjednačiti s time da uvijek iznova težiš boljem. Ponekad se čovjek treba umiriti i u tišini susresti sa samim sobom, sa zahvalnošću misliti o ostvarenom i onda krenuti dalje zahtijevajući nove izazove, postaviti ljestvicu opet na novu razinu. Imala sam sreću da me dopala ta uloga, a ono što me posebno oduševilo je da je netko odlučio da priča priču kroz snažan ženski lik. Kada kažem snažan, ne mislim na lik bez mana, baš naprotiv, snažan u svim svojim porivima i pogreškama koje čini, nesavršenostima, vrlinama i manama. Najveće zadovoljstvo je biti na setu te stvarati lik u odnosu i interakciji s drugim kolegama, a najveća frustracija gledanje materijala. No mislim da se tu ne razlikujem puno od kolega.
Kroz život Lucije Car jeste li dobili neki dojam o istraživačkom novinarstvu, mislite li da je bitno za društvo i demokraciju?
Apsolutno je bitno i, ako je pravo, onda je teško i opasno te se zato time trebaju baviti samo novinari s mudima.
Vidjeli smo da su snimanja naporna, koliko vas to iscrpi i kako uopće slažete raspored sa svim svojim privatnim i poslovnim obvezama?
Ne volim se natrpati projektima, volim uzeti vrijeme i posvetiti se jednoj stvari kad god je to moguće. Za ovakva snimanja uvijek se potrudim očistiti raspored i osloboditi vrijeme za bavljenje tim projektom. To je uvijek intenzivno, i ludo, i divno. Onda stane i vi ste izgubljeni i izbezumljeni vremenom koje je pred vama pa se ‘špotate’ što sad s njim pa vas ‘zakuca’ bolest, neka gadna prehlada, da vam rješenje za ono vrijeme s kojim niste znali što bi, a onda kreće ispočetka, novi projekti, nove nedoumice, nova uzbuđenja, novi strahovi...
Krenuli ste na satove baleta. Rekli ste da se glumac mora “održavati” i biti multidisciplinaran - vježbate li glas?
Najbitnije je ostati otvoren, biti ranjiv, biti osjetljiv, to je glumac koji može kvalitetno stvarati, a toga nema bez vježbe i održavanja, preispitivanja, vječnog traženja.
Jeste li ikad zažalili što niste otišli na Akademiju?
Naučila sam da je žaliti za stvarima ili odlukama jako intenzivna, čak i opasna emocija. Drži u prošlosti i ne dopušta napredak.