JANKO Popović Volarić
SIN JE VEĆ ODAVNO SHVATIO DA GA GLUMA NE PRIVLAČI
Članu žirija showa “Supertalent”, glumcu Janku Popoviću Volariću, jako je važno kako se obraća kandidatima. Ne voli im govoriti “ne”, ne skriva ni da je htio biti strog, ali mu to ne ide. Najsretniji bi bio kad bi svatko na toj pozornici pokazao vještinu iza koje stoje veliki talent i rad, ali kako to nije moguće, Janko pazi da bude O.K., da što manje povrijedi natjecatelje kojima ne da prolaz dalje. Što vas kod natjecatelja može fascinirati? Što je za vas - supertalent? Virtuoznost i luđački rad. Kada vidim da je netko na svom terenu, da ima to nešto usađeno i da su se spojili talent i strast. Takve bih nastupe mogao gledati bez prestanka i apsolutno me oduševljavaju.
Koliko ste se sprijateljili s ostalim članovima žirija? Bude li na kraju snimanja razgovor tipa: “Bio(la) sam pregrub(a), možda nisam trebao(la) tako...”?
Razgovaramo nakon snimanja o nekim odlukama i kandidatima, ali vrlo brzo skrećemo u toliko neozbiljne razgovore da se doslovce znam naći na podu od smijeha. Da, mislim da smo se sprijateljili. Jako smo različiti, ali postoji dobra kemija i mislim da odlično funkcioniramo zajedno.
Koji je vaš skriveni talent?
Skrivanje nevjerojatnih talenata.
Kako usklađujete snimanja s drugim obvezama? Je li vam 24 sata na dan dovoljno?
U nekim fazama stvarno nije. Ali opet glupo bi bilo žaliti se jer imam posla i jer radim posao koji me na razne načine ispunjava.
Prije nekoliko mjeseci završili ste snimanje filma “Comic Sans”, trećeg s Nevijem Marasovićem, s kojim ste se i sprijateljili. Što je plus, a što minus u prijateljstvima redatelja i glumca? Možete li, primjerice, zahtijevati?
Pa nema baš nekih minusa. A zahtijevanje bi bilo nešto užasno nefer i prema projektu i prema drugim ljudima koji na njemu rade. Općenito sam jako alergičan na bezrazložna kompliciranja iz razmaženosti ili bahatosti. Puno je ljudi na setu i potrebno je prilagođavanje. Što se tiče “Comic Sansa”, Nevio i ja smo se i upoznali kad me zvao da pročitamo njegov scenarij za taj film. U međuvremenu su scenarij uveliko mijenjali, čekalo se nekoliko natječaja i ove godine smo ga uspjeli snimiti. Snimili smo i “Vis-À-Vis” i “Gorana” te postali veliki prijatelji. Sada s nestrpljenjem čekam izlazak filma oko kojeg je ta suradnja i krenula. Jako me zanima reakcija publike jer film govori o mojoj generaciji koja sve kasnije sazrijeva i u moru svega što nam se nudi, ne zna niti tko je niti gdje ide. Time smo se kroz lik Alana Despota i njegov put te njegovu smiješnu, razmaženu i nezrelu autodestrukciju htjeli baviti.
‘Fasciniraju me virtuoznost i luđački rad. Bez prestanka gledam kad se spoje strast i talent’
Janka oduševljavaju nastupi kandidata u kojima se vidi njihov trud i ljubav
Uskoro vas očekuje premijera filma “Egzorcizam” u režiji Dalibora Matanića. Koliko se film razlikuje od istoimene predstave, koju ste prošle godine premijerno izveli u Puli? Radnja nije ista kao u predstavi, ipak se radi o potpuno različitim medijima, ali se nadam da smo u filmu uspjeli zadržati ono isto što vjerujem da je uspjelo u predstavi. Radnja prati sestre Artuković u čijem podrumu televizijska ekipa, psihijatrica i svećenik zajedno prolaze kroz obred egzorcizma u kojem se otkrivaju razne tajne iz prošlosti svih likova. Pokušali smo prikazati egzorcizam kao neku vrstu metafore za pročišćenje i oprost koji se moraju dogoditi među ljudima da bi se ovo prilično pomaknuto društvo barem malo približilo mogućnosti iskrenosti i ljubavi. Predstava i film nastajali su istodobno. Što je to značilo za glumce? Više posla? Potpuno ludilo u kojem su dani bili prekratki za sve ono što smo htjeli stići. Imali smo cjelodnevne probe, a onda bismo se na kraju dana zatvorili u podrum i u kasnim noćnim satima krenuli snimati. Bilo je naporno, ali Matanić je okupio ekipu koja voli to što radi, pa smo se bez kalkuliranja bacili u oba projekta. Danas ste jedan od naših najtraženijih glumaca. Da vam je netko to rekao dok ste radili u Vjesniku, potom i u izdavaštvu, biste li vjerovali? Imao sam jako neobičan put i tko zna u kojem će smjeru sve to dalje ići, ali pokušao bih vjerovati. Da nisam vjerovao, ne bih došao do te privilegije da se bavim ovim suludim i predivnim poslom. Ali da mi je, pak, netko rekao da ću raditi predstave tipa “Egzorcizam” i usporedno dječje predstave te da ću to spojiti i u jednom i drugom tako uživati, e to bi mi već bilo teško zamislivo.
Jeste li, kad govorimo o poslovnim željama, pravi primjer one “da su svi snovi ostvarivi”? Doista su mi se mnogi snovi i želje ostvarile i baš sam zahvalan na tome. Vjerujem da se puno može postići radom. Po čemu pamtite djetinjstvo, mladenačke godine?
Djetinjstvo po otocima Zlarinu i Unijama, pikulanju ispred kuće na Britancu u Zagrebu, svakodnevnom dvanaestosatnom kampiranju na košarkaškom igralištu tijekom ljetnih praznika, po bakinoj govedskoj juhi... Majka, s kojom sam živio, priuštila mi je jako lijepo djetinjstvo. A mladenačke godine po prvim vezama, naravno. Rano ste sazreli, jako se namučili da uopće upišete Akademiju. Zvuči li vam istinita ona “od trnja do zvijezda”? Mislite li da bez trnja nema ni zvijezda? Kako kod koga. Ja sam tip koji si je te neke faze maksimalno zakomplicirao. Bio sam grafičar koji se sprema za studij kamere na Akademiji dramske umjetnosti, a onda sam bio snimatelj koji se sprema za glumu na Akademiji dramske umjetnosti. Valjda sam se tražio, a i sviđa mi se što sam probao puno stvari. Danas mi sve to iskustvo u nekim situacijama dobro dođe. Na primjer, u filmu “Comic Sans” koji uskoro izlazi glumim grafičkog dizajnera, a pripremu za ulogu sam prilično detaljno odradio u ranim dvadesetima kao grafičar u Vjesniku. Što s takvim iskustvom iza sebe savjetujete sinu Davidu? I koliko vas uopće sluša? Sluša me točno koliko bi trebao. Puno razgovaramo i prihvaća što mu kažem, posluša i onda ide dalje. Traži svoj put i svoja iskustva. Ja sam tu više neka potpora.
Želi li i on u glumce?
Ne, on je vrlo kratko glumio u seriji “Ponos Ratkajevih” kada je bio jako mali, ali je već odavno shvatio da ga gluma ne privlači. U nekoliko epizoda je glumio osmogodišnjega Krstu Ratkaja, odnosno, ja sam u toj seriji zapravo glumio njega kad je odrastao.
Gledate li je ponovno?
Nisam znao da se prikazuje. Ali i ne volim se gledati nakon što prođe prvo prikazivanje. Tada još mogu neke stvari promijeniti jer se često serije snimaju i prikazuju u isto vrijeme, a sada kada vidim neku lošu scenu, poludim na samog sebe, a potpuno sam nemoćan. Imam puno lijepih sjećanja s tog snimanja. Prvo se sjetim dragog prijatelja, redatelja Nikole Ivande, koji je u međuvremenu preminuo. Postoje li i danas plemeniti ljudi poput Krste i Helene iz Ratkajevih? Jeste upoznali koga sličnoga? Ponekad vidiš te neke parove koji su tako vezani jedno uz drugo i baš je gušt znati da i to postoji. Još imam šanse. Jeste li zbog ljubavi i dalje spremni rušiti svjetove? Ma, da rušiti... Graditi.
Što vam je danas važno u ljubavi? Mladenačka privlačnost, strast ili razumijevanje, povjerenje, nježnost?
Sve to. Osim što u mom slučaju to više nije mladenačka privlačnost. To bi sada više bila privlačnost srednjih godina.