Vlado bi htio da pjevamo veselo, njemu u čast

Tata hrvatskog mjuzikla, Vlado Štefančić, u bolnicu Merkur došao je zbog problema sa srcem. Dobio je upalu pluća i visoku temperaturu, zbog čega nas je napustio 29. listopada

Tata ni u bolnici nije mirovao. Nije osjećao bolove, a kako je cijeli život posvetio kazalištu, i u bolničkoj je postelji, pod temperaturom, smišljao nove projekte i završavao koncert u povodu 70 godina njegove karijere, kaže Boris Štefančić (43).

Njegov otac Vlado Štefančić napustio nas je 29. listopada u 87. godini. Obitelj je puna nevjerice što Vlade više nema. Boris je s tatom imao skladan odnos i ponosi se što mu je bio otac, ali i prijatelj. Sve se, rekao je, dogodilo brzo, iznenada, pa su još u šoku.

- Tata je u bolnicu Merkur došao zbog problema sa srcem. Onda je dobio upalu pluća i visoku temperaturu koju tri tjedna liječnici nisu mogli ‘skinuti’ - priča Boris. Osim obitelji shrvani su i glumci, pjevačke zvijezde koje će nastupiti na koncertima posvećenima ovom velikanu hrvatskog mjuzikla u kazalištu Komedija od 6. do 9. studenog.

- Ne znam kako ćemo pjevati vesele pjesme, ali znam da bi Vlado baš to želio. Nadam se da će publika osjetiti naše emocije, tugu što ga nema i ponos što nas je svemu naučio. Pjevat će svi kolege koje je stvorio - rekla je Sandra Bagarić (43). Kazališna priča tate hrvatskog mjuzikla Vlade Štefančića počela je kad je imao samo pet godina. U kazalište bi ujutro dolazio na probe, a navečer ga posjećivao s roditeljima. Sa sedam je godina neke dijelove “Glembajevih” znao napamet. Nakon večernjih predstava roditelji su ga vodili i u Dverce na kabaret, a potom je došao rat.

- Našao sam se, kao i cijela moja generacija, u praznom prostoru. Škole nije bilo, mnogi su se odali fakinarenju, a moja ulica, Ilica 246, bila je leglo dobrih mladih ljudi koji su tražili nešto bolje. Osnovali smo sportski, lakoatletski klub, imali smo praznu livadu na kojoj smo sagradili igralište, imali smo atletsku stazu uz kasarnu kojom nitko osim nas nije prolazio. Potom smo počeli izdavati novine u jednom primjerku. Pokrenuli smo i naš teatar na tavanu, igrali kabaretski i glazbeni repertoar - govorio je Vlado Štefančić. Osnivanje njihova kluba “Jadran” prati i zgoda s guskom. Dječaci su htjeli proslaviti osnivanje kluba, no nisu imali s čime. U dvorište je zalutala guska, momci je opkolili, jedan bacio jaknu na nju i poslastica je ubrzo bila pečena. I pojedena. Veselje im je pokvarila žena koja je redom svima zvonila na vrata i ispitivala ljude je li netko vidio njezinu gusku. Vladin prijatelj, Joca, tada je imao samo četiri godine i kad je vidio da roditelji na vratima razgovaraju sa ženom o guski, sakrio se pod stol. Svi su to vidjeli, Joca je sve priznao i momačka je ekipa dobila dobre batine. Kazalište mu je postalo opsesija. S tek 17 godina ponudili su mu prvu veću ulogu, a potom su ga pozvali u Komediju. U tim godinama “fakinarije” su ga zaobišle.

- Bili smo fakini samo ako nam je netko dirao u naš teritorij, sportski. Tada bismo se praćkali i ratovali protiv, najčešće, Šestinskog dola. Inače nismo bili fakini. Ne možeš biti i fakin, i umjetnik, i atletičar - govori. Prve je mjuzikle, one s Fredom Astaireom i Ginger Rogers, nakon rata gledao na filmu. I uvijek bi se naježio u trenutku kad bi počeli pjevati jer su ti prijelazi s govornog na glazbeni bili neprirodni. Zato je želio da mjuzikli dobiju prirodnost i vrijednost. Pronalazio ih je u najboljim stranim mjuziklima. U Zagrebačko gradsko kazalište Komedija ušao je 1950. kao glumac, a 1969. poslije postao je ravnatelj. I došao do kultne “Jalte”.