I danas me, kao i sa 16 godina, fascinira moj suprug Lukas

INTERVJU Glumica Barbara Nola govori o novim projektima, prisjetila se kako je kao djevojčica te otkrila da sin Jakov ide očevim stopama, no kći Mara ne želi majčinima

“Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” nova je predstava kazališta Gavella koja ubire sjajne kritike. U odličnoj glumačkoj ekipi je i Barbara Nola (49), koja osim u Gavelli igra i u kazalištu Moruzgva te puno snima. U karijeri je uz kazališne predstave snimila 20-ak filmova i 15-ak serija.

Jedna kritika kaže da je ‘Ponovno ujedinjenje dviju Koreja’ totalno kazalište. Ima li veće pohvale?

Valjda nema. Predstava je totalno kazalište jer redatelj Paolo Magelli dolazi iz drukčije, meni jako drage škole, koja ne počiva na racionalnom, nego nas stalno tjera u krajnosti. Paolo želi ekspresivna stanja dovedena do kraja.

Druga kritika kaže: ‘Magelli je pružio svakom glumcu prostor da se okuša prije svega sam sa sobom’.

Natjera te da odeš u svoje nesigurne zone, u svoje krajnosti, da iz intuicije, podsvijesti sve vadiš van pa se dogodi puno zanimljivog.

Ima li straha u tim odlascima u podsvijest?

Ne radi on to tako da ti kopa po mozgu. Na nježan, blag način ti složi scenu da iz nje jednostavno sve ide i jako je oslobađajuće. Kad prijeđeš granice, s tim alatima poslije uvijek možeš baratati.

Kako se glumac osjeća dok čita tako lijepe kritike?

Davno sam izgradila obrambeni mehanizam od kritika. Jer kad gledaš druge predstave koje ti se ludo sviđaju, a one dobiju loše kritike ili obrnuto, počneš graditi taj mehanizam za sebe. Pomisliš: ‘Ne mogu vjerovati da ne vidiš ono što ja vidim’, a poslije, kad budeš malo zreliji, pomisliš: ‘Da, mogu vjerovati, to je jednostavno tako’. Ljudi imaju svoje ukuse, svoja ograničenja, svoje viđenje stvarnosti ili kazališta. Kritike umjetnike više ne bacaju ni u očaj ni u luda veselja, ali ti je drago pročitati da si dobar. Pogode li vas one loše? Kako od koga. Jedanput sam namjerno destruirala jednu ulogu jer me živciralo da mi daju ulogu glupače pa sam napravila još gluplju glupaču. Nataša Govedić je napisala da sam dotaknula glumačko dno. I to je bila istina. Nisam voljela taj lik, pa sam destruirala i sebe i njega. Ali takvo što te trgne. Shvatila sam da svaki lik moram zavoljeti, naći nešto simpatično i dobro, pa i toj glupačici dati nešto od svoje osobnosti, obraniti je.

Kod vas nema taštine? Ne zamjerate kad netko misli da nešto niste dobro napravili?

Rijetko me tko može toliko pljunuti koliko ja to sama sebi mogu napraviti. To što sam u stanju izgovoriti o sebi, od izgleda do bilo čega drugoga, nitko mi nikad ne bi napisao. Kritike su uvijek blaže od užasnih rečenica koje sam u stanju o sebi izgovoriti. I to naglas. Više me pogađa kad Lukasa napadnu.

Tješite ga onda doma? Ne, ja psujem, vičem, bijesnim, govorim najgore gadarije, a on kaže: ‘Ma daj’. Pa onda on mene tješi.

Uz ‘Koreje’ igrate u još tri Gavelline predstave. Pomislite li ikad ‘dajte mi

1) Barbara s djecom Jakovom i Marom koji su danas studenti 2) Scena iz Gavelline hit-predstave ‘Ponovno ujedinjenje dviju Koreja’ 3) Igrala je i u odličnoj komediji ‘Umišljeni bolesnik’