‘Otac mi je bio uzor, ali nisam dostigao njegov šarm...’
Legenda televizijskog novinarstva Goran Milić napravio je serijal ‘Tada&Sada’ i govori kako je živio u Jugoslaviji uz oca diplomata te o 25 godina skladnog braka s Anom
U Hrvatskoj se žustro debatira o dobrim i lošim stranama života u Jugoslaviji. Goran Milić (71) jedan je od rijetkih aktivnih televizijskih novinara koji je u serijalu “Tada&Sada” u koprodukciji HRT-a, FOTOARtT-a i Al Jazeere Balkans napravio realnu usporedbu života danas i nekad čije emitiranje počinje na HRT-u 27. studenoga i na Al Jazeeri Balkans 7. prosinca.
Što je ono što biste iz serijala izdvojili kao najzanimljivije? Ili najdojmljivije?
Kada sam pregledao četiri jednosatne emisije, najzanimljiviji mi je prikaz vremena od 1945. do 1965. godine, kad se istinski loše živjelo, a Partija totalitarno vladala. I onda taj nagli preokret 1965.-1966., kad se otvaraju granice, počinje privredna reforma, otvara Jadranska magistrala, dolaze strani turisti, naši građani imaju pra- vo na devize, smjenjuje se Aleksandar Ranković, tisak počinje s kritikom društvenih pojava... Gledateljima će možda najzanimljivije biti usporedbe hrvatskog sporta u Jugoslaviji sa sadašnjim rezultatima u samostalnoj Hrvatskoj, ali i položaj vjere, katoličke, pravoslavne i islama onda i danas. Nisu izostavljeni Bleiburg, Hrvatsko proljeće, politički zatvorenici, kao ni LGBT populacija. Turizam tada i sada. Televizija. Položaj radnika, političara, boraca NOB-a, ali i onih u Domovinskom ratu...
Većina ljudi složit će da je u Jugoslaviji radnik puno bolje živio. Postoji li u serijalu crta vaše osobne nostalgičnosti prema toj nekadašnjoj sigurnosti življenja?
Ja spadam u one koji misle da je danas svakako puno bolje, ali je i puno teže. Tu rečenicu je umjesto mene u serijalu izgovorio Mladen Vedriš. Moj je izazov raditi više, bolje, jeftinije, uz veću gledanost. Taj kriterij kapitalizma mi se sviđa jer je mjerljiv. Ono što mi je manje prihvatljivo to je današnji princip da VKV radnik ima i 15 puta manju plaću od menadžera. A menadžer ima još i beneficije, dok radnik mora sve platiti.
Kako se nosite s današnjim životnim pričama? Koliko vas emotivno pogode deložacije, kopanja po kontejnerima, glad?
U komunizmu je riječ ‘glad’ bila u medijima zabranjena do Titove smrti. A bilo je gladi. Mnogo razmišljam o tome i mislim da država ima i novca i instrumenata da razdvoji istinski gladne i potrebite, nemoćne i bolesne od uzurpatora socijalne pomoći. Ako doživim, novi izazov će mi biti napraviti serijal o pravim razmjenama siromaštva u Hrvatskoj i kroz razna mišljenja predložiti razumno rješenje problema.
Po čemu pamtite svoje prve poslove? Jesu li bili početnički, novinarski ili oni preko student servisa koje niste mogli birati? Diplomirao sam pravo i nisam mislio da ću biti TV reporter. Ni nakon odsluženja vojske to mi nije bilo ni u primisli. Otišao sam na godinu dana u London učiti engleski i raditi kod jednog antikvara kao nosač namještaja i vozač kamioneta. U mladosti sam zarađivao za džeparac, i više od toga, kao prevoditelj krimi-romana s francuskog i španjolskog te davao privatne sate iz ta dva jezika. U Beogradu sam diplomate poučavao srpskohrvatskom. Samo sam u Engleskoj radio fizički posao, nosio teški namještaj na šesti kat bez lifta.
Uz oca ambasadora proputovali ste svijet, naučili jezike. Koje zemlje, koje ljude, koje situacije pamtite?
U posljednje vrijeme uspoređujem koliko su Urugvaj i Argentina bili ispred Hrvatske i Jugoslavije sredinom 60ih. Danas srećem po Zagrebu neke mlade ljude, dalekoga hrvatskog podrijetla, koji su se zauvijek preselili iz Buenos Airesa, Cordobe, Rosaria u Zagreb da bi ovdje radili za 7000 kuna i bili presretni. Kako se to promijenilo! No države znaju i propasti ako su neumjereno rastrošne, dezorganizirane, lopovske...