Najpoznatiji otac na službenom putu postaje kralj Lear

Miki Manojlović ostvario je nebrojeno filmskih uloga, no a 23. veljače gledamo ga u zagrebačkom HNK kao kralja Leara

Predrag Miki Manojlović jedan je od najpriznatijih glumaca s područja bivše Jugoslavije.

Rođen je 1950. u Beogradu, a prvu televizijsku ulogu ostvario je već s dvadeset godina. Jedan je od rijetkih glumaca koji biraju, odnosno odbijaju uloge, čak i ako stižu iz Hollywooda. - Točno, odbijam neke ponude jer ne želim sudjelovati u projektima u kojima, kako mi se čini prema scenariju, neću moći dati svoj maksimum… Snimao sam u Americi, ali od Hollywooda nikad nisam dobio ponudu koju ne bih mogao odbiti. Nije me zanimalo, nije me privlačilo. Tamara mi je govorila da sam lud jer tko zna gdje bismo bili sada - rekao je.

Suprugu Tamaru Vučković, sadašnju ravnateljicu Jugoslovenskoga dramskog pozorišta, Miki je upoznao na probi predstave “Zločin i kazna” 1992., i kako slavni glumac kaže, taj susret je zauvijek promijenio njegov život.

- Sjećam se da sam javno govorio o budućoj premijeri i rekao kako sam sreo vrlo talentiranu mladu glumicu Tamaru Vučković. Ni sanjao nisam da će postati i ostati moja životna ljubav, da će poći sa mnom u inozemstvo, a još manje da ćemo dobiti sina Ivana. Ona mi je najveća potpora u svim mojim profesionalnim izborima. Bez nje ni ja ne bih bio ovakav kakav jesam, bez nje bio bih tko zna gdje, utapajući se u ne znam koga i zapuštajući svoje korijen,e nimalo ne bih doprinosio drugim kulturama, kao ni one meni - izjavio je svojedobno Manojlović.

prije svega se smatra kazališnim glumcem,

Iz prvog braka s Iskrom Uzelac glumac ima kćer Čarnu, redateljicu, kojoj je jedno vrijeme osporavao karijeru upravo zbog toga što joj nitko ne može govoriti kako je ‘’tatina kći’’. Veliki glumac ostavio je golem trag i u hrvatskoj kinematografiji (“Samo jednom se ljubi”, “Štefica Cvek u raljama života”), često je surađivao s Emirom Kusturicom, a bez posebnih priprema može glumiti na francuskom, talijanskom, bugarskom i engleskom jeziku.

- Znate li vi da je moj otac rođen u Nancyju?! Dakako da to niste znali. Pa moj je deda doktorirao na Sorbonni. Tamo u Parizu upoznao je moju baku, Francuskinju, tada su se vjenčali i otišli živjeti u Nancy. Djed mi je bio ljudina, dva ordena Legije časti je imao, ali to je dugačka priča… - govori. Zagrebački HNK upravo priprema Shakespeareovu predstavu “Kralj Lear”, u kojoj Manojlović igra glavnu ulogu. - Odavno se ne osjećam ovdje ni strancem ni domaćim. To je moje osjećanje svijeta u kojem živim, barem od 1985. Mogu živjeti bilo gdje da mi bude dobro, u megalopolisu ili na selu. Ili u šatoru. Strancem se mogu osjećati u dalekim, meni nepoznatim sredinama. Zato je moje odsustvo odavde bilo fizičko, ali ne i duhovno. To je moje veliko bogatstvo. Ja se osjećam kod kuće tamo gdje radim – priča. Tijekom rata, kaže, bio je u očajanju.

- Počeo je nešto za mene nezamislivo. Ja sam stao, nisam znao što da radim. Nisam mogao da se pravim kao da nije ništa, ali nisam mogao ni ući u Socijalističku partiju i na prvom sastanku izvaditi pištolj i ubiti Slobodana Miloševića. Nisam imao tu hrabrost, ali sam uradio stvar koja nije lagana; ukinuo sam sebe. Prestao sam glumiti. To je objavila samo protumiloševićevska Naša Borba, na dnu prve stranice. Prekinuo sam sve predstave koje sam igrao u Narodnom pozorištu, JDP-u, Atelje, BITEF Teatru... I stao - ističe. Godine 2008. pokrenuo je Radionicu integracije i krenuo sa svojim redateljskim ostvarenjima “Dok nas smrt ne razdvoji”, kazališni komad Mire Furlan, i “Romeo i Julija”.

- Glumci govore srpskim ili albanskim, bez prijevoda. Kad se želimo razumjeti, jezik nam nije barijera, ako nam je cilj sukob, imat ćemo ga bez obzira na to što su nam jezici slični – komentirao je adaptaciju velikoga klasika. Nadimak Miki dobio je od majke od rođenja. - Majka mi je rekla: ‘Kad si bio mali, imao si debele obraze kao Miki kad zviždi’. To je potpuno besmisleno i tako je ostalo. Tako su me zvali i u školi, a kad sam bio student Akademije, završio i igrao prvu profesionalnu predstavu u životu, Miroslav Belović je bio ozbiljna redateljska pojava i samo je rekao: ‘Napišite Predrag Miki’ i, eto, tako ja nisam uspio izbjegnuti tog Mikija do danas - govori.