‘Ne mogu prežaliti što nisam Paola Tavianija pitao da me posvoji’

Kroz šalu je HRT-ov urednik Dean Šoša opisao susret sa slavnim talijanskim redateljem. Za gledatelje Trećeg programa odabrao je 12 uradaka u sklopu Ciklusa filmova braće Taviani, a (ne)poštenim Oscarima se više ne veseli

Nakon što na poslu biram filmove za gledatelje, kod kuće obitelji i prijateljima serviram jedino nogomet, smijući se počinje HRT-ov urednik Dean Šoša (43). Gledatelje Trećeg programa od 10. veljače očekuje Ciklus filmova braće Taviani koje je birao po najdemokratičnijem ključu.

- Otkupili smo za prikazivanje sve koji su bili u ponudi! Mogli smo i još nekoliko ranijih, no kako smo ih prikazali unatrag nekoliko godina, činilo nam se da će i ovih 12 koje nismo prikazali biti više nego dovoljni - dodaje. Upravo je prošlog ljeta imao priliku upoznati slavnog redatelja, koji je ostavio izuzetan dojam na njega.

- Mislim da najviše o dojmu koji je Paolo Taviani ostavio na moju malenkost govori to što od prošlog ljeta ne mogu prežaliti da nisam njega i njegovu suprugu pitao bi li me možda usvojili (smijeh). Gledajući u kakvom lijepom, velikom i diskretno uređenom stanu žive, okruženi s bezbroj knjiga, filmova, slika, s predivnim pogledom na Rim, spoznate da postoji neki svijet u kojem se isplati baviti kulturom, biti obrazovan i nastojati obrazovati druge - prisjeća se te nastavlja:

- Nema toga što nismo prikazali zadnjih 15-ak godina, od ‘Valtera (koji) brani Sarajevo’, pa sve do Pasolinijeva filma ‘Salo ili 120 dana sodome’. Jedino ograničenje je novac. Otkad radim u filmskom/stranom programu, nikad nijedan strani film nije izazvao negodovanje, što mi je malo i žao jer govori kako je film zapravo izgubio moć djelovanja na mase kakvu je nekoć imao. No neki recentni domaći primjeri daju za razmišljanje.

Iako je oskarovska groznica u zraku, Šoša se dodjeli zlatnih kipića ne veseli pretjerano.

- Posljednjih 30 godina Oscara je možda tri, četiri puta dobio film za koji sam navijao, ali nakon prošle godine nema onog tko bi me natjerao da te nedjelje u godini ostanem budan dulje od ponoći - govori Šoša. Na pitanje bira li seriju ili film, nimalo ne dvoji. - Odgovor je 2018. godine samo jedan - SERIJA. Danas su serije ono što su u drugoj polovici 19. stoljeća bili romani. Obožavam filmove, ali sve starije i starije. Danas u jednoj sezoni ‘Žice’ ima više umjetnosti i uzbuđenja nego u zadnjih deset selekcija Cannesa, Venecije, Berlina ili Oscara - odgovara i nastavlja kako je “Paterson” Jima Jarmuscha posljednji film koji ga je oduševio jer govori o ljepoti životnih rutina. Budući da je bio umjetnički savjetnik Dana hrvatskog filma te HAVC-a, osvrnuo se i na najdraže domaće filmove. - ‘Ritam zločina’ i ‘San o ruži’ Zorana Tadića, ‘Martin u oblacima’, ‘Samo ljudi’ i ‘Ne okreći se sine’ Branka Bauera, ‘Tko pjeva zlo ne misli’ i ‘Imam 2 m i 2 t’ Kreše Golika, ‘H-8’ Nikole Tanhofera, ‘Protest’, ‘Lov na jelene’ i ‘Novinar’ Fadila Hadžića. Društvo mrtvih autora,

Obožava gledati starije filmove, ali prednost daje serijama bojim se – priča i dodaje kako su upravo Tadić, Hadžić i Tom Gotovac ostavili najveći dojam na njega unatoč tomu što je upoznao i veličine poput Wima Wendersa i Miklósa Jancsóa.

- Mislim da je ključno da svi ponovno počnu gledati filmovi, i to bilo kakve. Živimo u takvim vremenima da je bolje da ljudi gledaju bilo koji film, makar i ‘Umri muški 267. dio’ ili pročitaju bilo koju knjigu nego da pišu ogorčene komentare o bjelosvjetskim zavjerama ispod tekstova na internetu. To bi već bio golemi korak unaprijed – kaže Šoša, koji ipak najviše voli gledati vesterne, film noir i komedije.

- Tu i tamo moj se ukus poklopi s ukusom publike, pa tako naš skoro deset godina dug termin klasičnog vesterna, subotom ujutro na Prvom programu, gleda jako puno gledatelja - ističe. Danas multipleks kina utječu na odrastanje novih generacija dok je borba za opstanak malih kina zapravo borba s vjetrenjača.

- Jest, ali borbe protiv vjetrenjača su jedine koje vrijede – zaključuje Šoša.