Poraze sam naučio tolerirati, ali nikad ih nisam prihvatio

Čini li vam se da je vrijeme protutnjalo? Da je sve prebrzo prošlo?

Lijepo je to u svojoj knjizi napisao Đorđe Balašević: ‘Nisam od onih naivaca koji jedva čekaju neki budući dan i raduju se rođendanima i novim godinama, naprotiv, meni već dugo smeta što vrijeme prolazi...’.

Namjeravate li raditi i u mirovini?

Rad u medijima je težak i odgovoran, ali i posao kojim su blagoslovljeni odabrani. To je profesija koja omogućuje susrete i poznanstva s ljudima o kojima mnogi mogu samo sanjati. Uz to je i izuzetno kreativno zanimanje. Ne mogu zamisliti da mirovina znači pritisnuti ‘switch off’ i ugasiti nešto što mi je sve ove godine profesionalno ispunjavalo život.

Smišljate li, za veličanstveni odlazak, novi show tipa “Sedma noć”?

Bio bi veliki izazov raditi

Kakva vas sjećanja vežu uz “Sedmu noć”?

Nezaboravna. Na sve drage ljude s kojima sam radio taj show. Od moje ‘željezne lady’ Ksenije Urličić, redatelja Ivana Miladinova, scenografa Dragutina Broza, koreografkinje Tihane Škrinjarić, ton-majstora Brace Radovića, organizatora Ace Črčeka, producenta Rajka Pavlovića te Zadnjih je godina puno talent showova, ali njihovi pobjednici kratko traju. Može li se zaključiti da je put vaše generacije ipak onaj pravi?

Apsolutno, i decidirano tvrdim, jedini pravi!

Koje su današnje zvijezde, pjevači, počeli u “Sedmoj noći”?

Mnogi, ali najveće zadovoljstvo i ponos budi prvo predstavljanje Zlatana Stipišića Gibonnija. Nazvao me Zrinko Tutić i rekao: ‘Halo, momak, moraš ga Tri godine bili ste jedini voditelji “Sedme noći”. Zašto se to promijenilo?

Najveće umijeće u životu je povući se u pravom trenutku. Kada sam procijenio da sam došao do visine nakon koje više nema dalje, to je bila jedina ispravna i poštena odluka.

Na jednom od snimanja upoznali ste i suprugu Sanju. Pamtite li osjećaj kad ste je ugledali?

Nikad neću zaboraviti trenutak kada sam ušao u kafić preko puta današnje Tvornice u kojoj se u to vrijeme realizirala ‘Sedma noć’ i ugledao mog anđe-