Naš klasik koji će zaista, s pravom, živjeti dovijeka
U petak, 26. i subotu, 27. listopada prisjetite se na KlasikTV-u koju se strastveno pratilo i o kojoj se priča i danas, 40 godina nakon snimanja ‘Velog mista’
“Velo misto” je, baš kao i “Naše malo misto”, jedna od onih serija koja s punim pravom nosi epitet klasika.
S obzirom na to da Klasik TV slavi 8. rođendan, svojim gledateljima poklanjaju “binđanje” (“bingeing”, “binge-watching”) serije “Velo misto” u petak, 26. i u subotu, 27. listopada za one koji do sada nisu imali priliku gledati kultnu seriju, ili pak sve one koji se žele prisjetiti avantura dotura, brijača, inženjera i prodavačica na tržnici, svih odreda krucijalnih za svakodnevno funkcioniranje grada Splita čiju slavu, jedinstvenost i dogodovštine opjevava upravo ova serija, nastala iz pera (kao i “Malo misto”) Miljenka Smoje. Tko će bolje opisati tadašnji i tamošnji način života od pisca i novinara koji potječe iz ribarske obitelji iz četvrti Varoš.
“Velo misto” okupilo je na jednome mjestu i nezamislive glumačke veličine. Središnji je lik vlasnik gradske brijačnice Meštar (Boris Dvornik, koji je u “Malom mistu” glumio lik Roka Prča), oko kojega se plete mreža odnosa ostalih protagonista kao što su Duje (Mustafa Nadarević), pionir nogometa u Splitu i osnivač Hajduka, te njegovo društvo ,“praški studenti” Pegula (Mladen Barbarić) i Tonči (Milan Štrljić), kao i njihove žene Violeta (Zdravka Krstulović) i Kate (Mira Furlan). Pamte se i proleter Ferata (Aljoša Vučković), njegova Marijeta (Vlasta Knezović) i sin Papundek (Duško Valentić), picaferaj (Vjenceslav Kapural) i škovacin (Špiro Guberina) koji je kao Strikan sa svojim Netjakom
najdražih likova iz serije
(Ivo Gregurević) činio nezaboravan par.
Serija je spoj komedije i drame, a odlikuje ju efektno dočaran mediteranski ambijent, autentičan jezik, bogati kostimi i scenografija te upečatljiva glumačka ostvarenja.
Autor glazbe za “Naše malo” i “Velo misto” bio je pokojni Pero Gotovac. Uz gorko-slatku nostalgiju svačega tu ima, prati se život i razvoj grada tijekom prve polovice prošlog stoljeća - od osnivanja nogometnog kluba Hajduk, događanja u gradu tijekom Dvaju svjetskih ratova, anegdote s kojima se mogu i danas poistovjetiti mnogi Splićani jer su, barem dijelom utemeljene na stvarnim događajima, a prepričava ih i velika većina Hrvatske. Većina Smojinih junaka su ljudi koje je život vezao uz Hajduk. Kao predložak su mu poslužili i jugoslavenski oficiri. Rijetko je kome od gledatelja tada smetao i “težak” dijalekt, po kućanstvima su se diljem zemlje gdje se nije pričala čakavica tražili rječnici i vodile duge diskusije o tome što je “neki lik upravo htio reći”. Jednako je bilo i u Istri, koja Split ponešto bolje, rekli bismo, razumije, a gdje su obje serije bile beskrajno popularne.
“Neću politiku u svoju butigu”, „Jema, jema puno lipi’ stvari, ma i’ nesmin kazat!”i “Evo, ja iz ove svoje butige nisam maka’, a čet’ri san države prominija” samo su neke od fraza koje su se udomaćile u govoru upravo zbog serije. Iako seriju originalnom čini i fantastična scenografija, kostimi i vizure grada nije sve snimano “na terenu” pa je tako brijačnica, legendarni splitski tračeraj iz serije “Velo misto” nikada nije postojala. U cijelosti je improvizirana i snimljena na Zagrebačkom velesajmu. Ipak, dva su čovjeka koja ponajviše povezujemo s “Velim”, ali i “Malim mistom”, a to su Miljenko Smoje i Boris Dvornik. - Borisov odlazak me ubio. Iako sam znala biti ljutita na njega, osobito onda kad je moj Smoje umira, a Boris nije bija uz njega. Ali dok je Smoje pisa ‘Malo’ i ‘Velo misto’, uvik su bili zajedno. Roko, kako ga je Smoje zvao, bio je pun mladosti, a Smoje ludosti - rekla je Lepa Smoje o Dvorniku nakon njegove smrti, podcrtavši kako su ta dva projekta odredila životni tijek obojice. A nije to bilo tako samo za njih, i veliki Špiro Guberina i danas je za većinu svojih obožavatelja strikan Jozo.
Ako postoji kulturološki i povijesno važno domaće djelo, ono koje se treba čuvati u arhivi svake institucije, i na USB-u (nekada kazeti i DVD-u) svakog doma, to je onda “Velo misto” (kao i “Malo misto” - to je dvoje, na jedan način, cjelina). Onako kako je Oliver opjevao jedan način života i cijeli kulturni krug, pun humora, topline ali i okrutnosti, tako je Smoje to isto opisao na papiru, a onda i na malim ekranima.