Nemam vremena za starenje...

- To je moja zahvala publici koja me podržava, bez nje ne bih postojala - kaže. Dodaje da je glumom oduvijek fascinirana. Djed joj je bio šef tehnike u Makedonskom narodnom teatru i imala je pristup kazalištu.

- Bila sam fascinirana i dramom, i operom, i baletom, sve mi je bilo čudesno – prisjeća se Kostadinka odrastanja u Skoplju. Iako ih je obožavala, glumce, kaže, nije gnjavila. Gledala je u njih kao u Boga, bila joj je čast stajati s njima na hodniku, razmijeniti koju riječ, možda čak i sjesti blizu njih. Kad je došla u Zagreb na Akademiju, bila je izgubljena, preplašena. Već kao studentica igrala je velike predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama, a kao stipendistica teatra Marin Držić, nakon završetka Akademije otišla je u Dubrovnik. Bila je sretna kad je kao mlada glumica počela igrati s Tonkom Lonzom, Perom Kvrgićem, pokojnim Fabijanom Šovagovićem i Izetom Hajdarhodžićem... - Trebalo mi je vremena da shvatim kako sam postala dio tog svijeta - rekla je. Tek kad se sebi potvrdila kao glumica, okrenula se drugoj velikoj ljubavi - glazbi. Počela je nastupati s Ladom Kos, Damirom Podkrajcem i Ladom Leskovarom. Prvi album s makedonskim pjesmama u modernim aranžmanima snimila je 1982., a objavljen je 1987. Već devet godina je u mirovini, ali ne miruje. Godine je, kaže, ne plaše.

– Tako su brzo proletjele, ne osjećam ih kao opterećenje. Donijele su mi veliko životno iskustvo, život koji nije bio ni lagan ni jednostavan. Nisam imala vremena niti se sad mogu opustiti. Kad me pitaju: ‘Kad ćeš ti ostarjet’, odgovaram da za to nemam vremena. Molim Boga da ta energija koju imam potraje čim dulje - kaže glumica.