Odbio je kravatu, nasmijao Tita pa zajedno pili viski

Pavle Vuisić živio je boemski. Bio je izbirljiv u ulogama, a svoj rad naplaćivao je odmah. Umro je ‘nečujno’, bez pompe, jer je tako htio. Gledamo ga u ‘Kamiondžijama’ na KlasikTV-u

Prošlo je trideset godina od smrti Pavla Vuisića, glumačkog velikana i pjesnika iz Beograda.

Njegova humoristična serija “Kamiondžije” i danas uveseljava gledatelje na lokalnim televizijskim programima (trenutačno se emitira na KlasikTV-u). Pavle je bio osebujan glumac, zarobljen u društvu i sustavu koji nije prihvaćao, prgav i sarkastičan, ali i vrlo talentiran.

Često je u svojim pjesmama pisao o smrti.

“Želim umrijeti.

Bože, koji si svemoguć, učini tako i budi miran, platit ću. Znam, i ti si korumpiran...”, glasi jedna od pjesama koju je napisao. Umro je u listopadu 1988. godine, a na sprovodu mu je bila samo njegova voljena supruga Mirjana, s kojom je bio 32 godine u braku. Tako je Pavle i htio, da umre “nečujno” i da to ne bude vijest. Supruga je tri dana krila njegovu smrt, nije bilo osmrtnice ni fotografije. Mirjana je dovela samo svećenika na pogreb i nije mu rekla tko je pokojnik. - Samo sam mu rekla da se zove Pavle - rekla je svojedobno Mirjana. Kultni glumac bio je veliki boem, neostvareni novinar i pravnik, nije volio davati intervjue, ali je obožavao rijeke, brodove, djecu i svoju suprugu. Glumom se počeo baviti sasvim slučajno. Poslije Pravnog fakulteta radio je kao službenik u privredi, a zatim je neko vrijeme bio novinar u emisiji gradske kronike. Potom mu je njegov prijatelj Miša Branković 1949. godine ponudio dvije manje uloge i upoznao ga s ljudima iz filmskog svijeta. Pavle se zaljubio u glumu i dobio prvu veliku ulogu u filmu “Čudotvorni mač”. To mu je otvorilo mnoga vrata i uloge su se samo nizale. Dobio je sve značajnije domaće filmske nagrade, a briljirao je i u nekoliko serija.

Kad nije glumio u filmovima, odmarao bi se kraj rijeke Dunav ili obilazio omiljene gostionice. Živio je “boemski”.

- Volio je društvo,

kafanu, rijeku, da se uvijek nešto događa. Ujutro nikad nije znao gdje će završiti i kamo će ga vjetar tog dana odnijeti. Jedino je znao kamo će kad je imao snimanja, a to mu je teško padalo - ispričala je jednom prilikom njegova supruga Mirjana. Njegov najveći suradnik je bio Miodrag Petrović Čkalja. Njih dvojica su kao Paja i Jare iz “Kamiondžija” slovili za jedan od najkarizmatičnijih i najvoljenijih parova s ekrana, a njihove dogodovštine iz serije i filma publika prepričava i danas. Ipak, izvan seta se navodno nisu uopće podnosili.

Pavle je glumio u više od 150 filmova i televizijskih serija, ali je dobivao mahom sporedne uloge. Njegova supruga tvrdi da je on baš tako htio i da je odbio mnogo uloga koje mu se nisu sviđale. Bio je glumac koji je mogao jednako dobro igrati najrazličitije uloge. Glumio je konduktera u “Ko to tamo peva”, otpravnika vlakova u filmu “Valter brani Sarajevo”, Milutina Topalovića u “Maratonci trče počasni krug”... Dok je oduševljavao filmskim ulogama, kazalište ga nije pretjerano zanimalo. Za razliku od glumaca koji za kazalište kažu “daske koje život znače”, Pavle je jednom izjavio da njemu te “daske ne znače ništa”.

Poznato je i da

je svoj rad uvijek odmah naplaćivao. Mirjana tvrdi i kako je imao brojne ponude iz inozemstva, ali nikad nije htio napustiti rodni kraj.

- Ja sam ga molila da idemo u Englesku. Naravno, bezuspješno. Bio je poželjan u svakom filmu, dobio je mnogo nagrada. Kad je dobio ‘Slavicu’, današnju nagradu ‘Pavle Vuisić’, koja se tradicionalno dodjeljuje na festivalu u Nišu, nije je htio uzeti. Kod Tita je bio samo jedanput, poslije premijere filma ‘Bitka na Neretvi’ - ispričala je Mirjana. Glumac je upoznao Tita nakon uloge šofera Jordana u “Bitki na Neretvi”, kao i ostatak filmske ekipe. Navodno se Pavle naljutio jer nije htio nositi odijelo.

- Druže, jesu li

vaši šoferi nosili odijela i kravate u ratu? Tjeraju me da ovo obučem, a svi znaju da sam ja u filmu šofer Jordan - rekao je Pavle pred Titom i nasmijao ga.

Kasnije su zajedno pili viski, a projekcija filma je zbog toga kasnila.

Pavle je živio kako je htio, ne prihvaćajući kompromise. Jako je volio djecu, a do smrti je žalio što nije postao roditelj. Od karcinoma je obolio u 62. godini i s teškom bolešću se borio tri mjeseca. Umro je u samoći, kako je i sam htio. Njegovi kolege i prijatelji su ispoštovali njegovu želju i nisu mu došli na pogreb. Otišao je u tišini, bez medijske pompe, ali je ostavio golem trag u filmskoj umjetnosti.