Djed Mraz i ja imamo pune vreće darova
S trona našu najtiražniju pjevačicu do danas nitko nije skinuo, a Danijela Martinović kaže kako je za ostvarenje na svim poljima zaslužna tuga. Tek kad je bila ostavljena, sama i mislila da nema izlaza, došao joj je uspjeh
Još se nisu slegnuli dojmovi oko zagrebačke i splitske promocije njezine knjige “Šalabahter života 2 - Neopisivo”, a Danijela Martinović (48) već je promovirala tonik Dialoque i izbacila novu pjesmu “Čovjek bez adrese”. Splićanka punoga glasa može pjevati “Ide mi...” jer doista sve stiže i može.
Je li vam dovoljno 24sata u danu da napravite sve što ste naumili?
Nikad, uvijek mi nedostaju barem tri, četiri sata u danu. Sve me zanima. I kad dođem zubaru, moram znati sve što mi radi, cijeli proces, zašto, kako i gdje. Neki takvu znatiželju jako vole, drugi ne. Ja, pak, mislim da čovjek, dok je živ, može i treba učiti.
Iza vas su parfem, slikovnica, narukvica, modne kampanje, novi “Šalabahter života”. Kako stižete?
Propuštenu priliku ne možemo vratiti i zato je važno da je prepoznamo, inače može otići. Prije i poslije svega se zabavljam, a s takvim stolom život doista servira švedski stol raznih mogućnosti pa sam svašta isprobala. Oduvijek volim mirise i pružila mi se prilika da napravim vlastiti parfem. Zašto ne? Napisala sam tri slikovnice o anđelu Mala dama. Volim djecu, volim bajke, volim anđele pa je to opet nekako bilo predivno.
Sljedeće godine reizdajem sve tri slikovnice, a pomalo radim i na postavljanju dječje predstave ‘Mala dama’.
Osjetite li ikad želju da se dosađujete? Da ne izađete iz pidžame?
Naravno, ali ja to ne zovem dosađivanjem nego punjenjem baterija. Moji najbliži znaju da tih dana opet ustajem u šest sati, ali i da sam na svom, kako ga od milja zovem, ‘malom zelenom komadiću svemira’, isključena od svega. S toga komadića svemira pogled je usmjeren ravno u mog anđela i tako mogu sjediti satima. U potpunome miru. To je moj način da se ponovno napunim. Svakako moraju biti samoća, mir, priroda bez puno komunikacije, telefona...
Ovih dana izašla je pretužna pjesma “Čovjek bez adrese”. Kako je netko kome u ljubavi cvjetaju ruže može tako vjerodostojno otpjevati?
Ne treba razlučivati sreću i tugu, gušiti određene emocije. To je još jedna u nizu velikih predrasuda. I to iz nepoznavanja tuge. Ona je emocija kao i svaka druga, a gušiti je isto je kao odsjeći noć od dana. Tuga je nadopuna sreći, njezin predtakt. Nijednog dijela sebe, nijedne svoje emocije ne bih se odrekla. Prihvatila sam i tugu, koja je nepravedno stigmatizirana. Tek kad sam prošla kroz nju, postala sam ova istinska Danijela. Preporučujem svima, bez obzira na to koliko godina imaju, da pogledaju crtani film ‘Inside Out’, remek-djelo koje na savršen način baš to objašnjava.
Što znači istinska Danijela?
Tek kad sam se prestala bojati tuge, kad sam je prihvatila i prigrlila, uplovila sam u dubinu života. Kad si u konstantnoj sreći, sve primaš nekako zdravo za gotovo. Tuga centrira, vrati te gdje trebaš biti, razdrma, a sve u cilju da ne prokližeš kroz život nego da ga živiš do kraja.
U Lisinskom ste nedavno prvi put s Petrom Grašom pjevali “Najdraže moje”. Djelovalo je kao da baš pjevate jedan drugome.
Imamo nekoliko naših pjesama koje, kad smo na privatnim druženjima, zapjevamo zajedno. I, naravno, da smo se svađali oko pjesme. Ja sam htjela jednu, on drugu, onda sam rekla: ‘Dobro, onda nećemo ništa’, to je tako