Kako izgleda život sa samim sobom
Mike se htio popraviti pa se na spa tretmanu klonirao u bolju verziju sebe. No osim klona na životu je ostao i ‘stari’ Mike pa sad moraju živjeti zajedno
(kod tih dečki iz “Izgubljenih” uvijek su u pitanju neke ljudske ili božje ili vražje zavjere, što nije problem, problem je da ni sami ne znaju koje su). Ukratko, stvar se zapliće i zapliće, kroz odlične i razrađene likove, akcijske scene, vrhunske dijaloge, i tako u nedogled. I to zaplitanje je vrhunsko. Ali što je s rasplitanjem. E tu stvari idu već malo teže. Kad stvari zapleteš i zategneš do pucanja, a dečki iz tvornice “Izgubljenih” to obožavaju raditi, onda ih je teško logično, jasno i prirodno rasplesti. Uvijek je tu neko jeftino “deus ex machina” rješenje ili, još gore, rješenja uopće nema. Bez obzira na sve, seriju se isplati gledati, i to jako, sigurno je jedna od boljih stvari koja se nudi. Osobito cijenim te sitne hommagea filmu kao umjetnosti, koji možda izgledaju nostalgično, ali su napravljeni vrhunski i upravo u onim trenucima kada su najpotrebniji. Teško je povjerovati da bi “Čuvare” itko išao gledati još koji put, osim “hard core” i onih koji mazohistički pokušavaju proniknuti u sve te silne zavjere.
Vrlo duhovita posveta krizi srednjih godina muškaraca 21. stoljeća odraslih u svijetu u kojem im je sve dostupno, a ništa im nije dovoljno dobro. Ili ne vide koliko je dobro.
Već kmeče i tuguju nad vlastitom sudbinom ni ne znajući što ih muči, ali svejedno čekaju čarobni štapić koji će preko noći popraviti njihov život, a njih pretvoriti u najbolju verziju samih sebe. Duhovita i ironična serija bavi se upravo time, a nakon gledanja, umjesto gorčine, ostavlja blagi osmijeh. Paul Rudd glumi Milesa Elliota koji je upravo upao u jednu od tih nepostojećih kriza u kojima lijenost i razočaranje pokušava prikazati krutom sudbinom, samo kako bi izbjegao bilo kakvu sadašnju ili buduću odgovornost. Za razliku od nas običnih, lijenih “weltschmerz” muškaraca, koji ćemo se prije ili poslije trgnuti kad shvatimo da ne možemo otići za avijatičare u Abesiniju, Milesu se čarobni štapić ukaže u obliku čudnovatog spa tretmana koji ga pretvara u njegovu najbolju verziju. Točnije, stvara njegova klona, a njega ubija, no stvari pođu krivo, pa sad svijetom luta najbolja verzija Mikea i ova depresivna. Iz te situacije proizlaze najbolji štosevi, komedije zabune te napetosti koje gledatelja tjeraju da s iščekivanjem pokrene iduću epizodu. Serija diskretno postavlja i ozbiljnija pitanja, tko smo mi, što nas čini individuama i, ako postoji klon, koji je savršenija verzija mene, tko je onda pravi ja. Sva ta ozbiljna pitanja negdje su diskretno u pozadini i obrađuju se kroz blagi humor. Upravo onakav kakav bi čovjek poželio nakon ne pretjerano napornoga radnog dana, nešto što će ga opustiti prije spavanja, ali mu neće vrijeđati mozak niti ga daviti nizom gegova koji se sastoje od prđenja i podrigivanja. Rudd je odličan u ulozi oba Milesa, a i toga glumca koji se pojavljuje u bezbroj serija i jako dobrih filmova – da podsjetim, to je Mike za kojeg se Phoebe uda u “Prijateljima”, smatram jednim od boljih američkih komičara. Doduše, on više-manje i nosi seriju, što i nije loše jer njegova pojava i gluma jamče jedan, dva osmijeha po epizodi. A u ovim ne osobito lijepim vremenima svaki je osmijeh zlata vrijedan.