Umirovljenici i Sabor uvijek me inspiriraju

Nela Eržišnik je 1998. Tomislavu Žižiću predala metlicu i njegovu Vimenku odredila za nasljednicu Marice Hrdalo. On sad sprema predstavu o urnebesnoj višoj sanitarki zbog koje ga je i kraljica humora nazvala našim Bennyjem Hillom

Krajem ožujka ili početkom travnja na kazališne daske zagrebačke Vidre stiže “Vimenka”. Predstava je to za koju su tekst napisali Tomislav Žižić (49) i Stanko Holcer, koji potpisuje i režiju. Žižić je, poznato je, 80ih utjelovio višu sanitarku Vimenku, koju i danas igra s velikim uspjehom.

- Velika mi je čast da državnu metlicu Vimenku postavlja na kazališne scene Stanko Holcer, izuzetno kreativan redatelj. Ljubav i život nisu mirna luka, to je plovidba prema daskama koje život znače. Posebice u današnjem vremenu, kad se živi ubrzano, vratimo ljudima osmijeh na lice - kaže nasljednik Marice Hrdalo. Nela Eržišnik mu je 1998. poklonila metlicu, zapravo žezlo, štafetu, kao zaštitni znak. Time je Žižić i službeno dobio titulu nasljednika.

razgovarali. Dala mi je mnogo savjeta koji su mi koristili u poslu, prema meni je bila kao majka. Umjesto Vimenka zvala me je Sisojka. Predivne trenutke pamtim s njom - rekao nam je Tomislav, koji dodaje i da je Nela Eržišnik, alias Marica Hrdalo, institucija komičarskog posla.

- Pamtim njezine nastupe u novogodišnjim programima,

- Nela i ja često smo

nastupe u sklopu koncerata. Nela je bila primadona našega glumišta - kaže Žižić. Na nastupima je imitirao Terezu, Jasnu Zlokić, Josipu Lisac, Mirnu Berend, a Nela mu je tad rekla da je naš Benny Hill. Sretan je kad nasmije ljude. Smijeh je, dodaje Žižić, lijek za svaku nevolju.

tko nekom čovjeku izmami osmijeh, počinju otvarati vrata neba. Pamtim Sarajku koja mi je napisala da se nakon pet godina ratnog pakla prvi put nasmijala kad je, izašavši iz rodnoga grada, gledala Vimenku - prisjetio se. Tijekom rata je bio u 141. gardijskoj brigadi te zabavljao suborce, ali i mnoge druge. Kad je nakon Vukovara doživio da je do suza nasmijao legendarnu Katu Šoljić, njegovu veselju nije bilo kraja. Ljudi na njegove nastupe reagiraju fantastično, a dobro se zabave i nakon nastupa. Svi i danas čekaju Vimenku da se s njom slikaju, malo popričaju. Žižić ne pamti neugodne situacije. Kaže da posao radi izuzetno profesionalno i s velikom ljubavlju. Njegov životni moto je “nema većeg zla za čovjeka od nečovjeka u čovječjoj koži”.

- Zato i mislim da je neophodno vratiti ljudima osmijeh kroz zabavno-humoristične emisije na radiju, televiziji,

- Kažu da se onome

kazalištu... - kaže. Drago mu je što kroz emisiju “Lijepom našom” ima izravan kontakt s publikom pa se uvijek vide pljesak, smijeh... Uspjeh je tim veći jer nema animatora za pljesak, ne pali se lampica “pljesak molim” kao u nekim emisijama. Obožavanje publike zaslužio je davnih godina obradom tad aktualnih tema, a njih, kaže, ima uvijek.

- Nije bitno kako izgledaš, bitno je kakav si iznutra. Inteligencija provocira, privlači, izluđuje, a sve ostalo su kozmetički dodaci - priča. Nastupa posvuda; po Kanadi, Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, Belgiji... a kući se vraća ispunjen emocijama jer ga svugdje primaju s ljubavlju i poštovanjem. Marija Vidić mu je čak napisala pjesmu. - Vimenka je državna metlica koja progovara o svim životnim situacijama. Mislim da bi svugdje trebalo biti više humora jer će tako biti manje tumora. Drago mi je što sve generacije Vimenku gledaju i na internetu - govori Žižić. Humor je, ističe, jako oružje. Zna pogoditi tamo gdje su ljudi najtaniji. Smatra iznimno važnim što je kao komičar glasnogovornik naroda, a nadahnuće nalazi u svakodnevnom životu kad, primjerice, vidi umirovljenike, Vladu i Sabor, liste čekanja za medicinske preglede... Do statusa koji danas uživa prošao je trnovit put; od Udruženja muzičara, preko dramskih grupa, do svih drugih.

- ‘Pljesak, molim’ i druge emisije, to je put koji me je uzdigao do državne metlice i uvijek kažem da ja malen hodam ispod zvijezda. Posao radim profesionalno i s tolikom ljubavlju da se to osjeti. I to je ta vibracija prema narodu koja mi se vraća - priča Žižić, koji je član Hrvatskog društva dramskih umjetnika.

Sa samo 17 godina, kao srednjoškolac, nastupio je kao kostimirani zabavljač komičar u domu za nezbrinutu djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nastup se zvao “Umijeće na poklon”. Nakon toga nastupi su se zaredali. Počeo je pisati “Životopis sanitarke” koja radi u poljoprivrednoj zadruzi, o smiješnim stvarima koje joj se događaju na poslu. O, primjerice, ubacivanju karte u automat autobusa misleći da mora reći i stanicu dokle ide.

Publici se svidjela

i njezina priča o gastarbajterima iz Njemačke koji bi se u mercedesima s krznenim navlakama te jastucima s izvezenim ružama vraćali kući. I o našim ljudima koji pokušavaju postati gospoda čim se iz sela presele u grad.