Čovjek koji je uveo u sve jezike svijeta riječ ‘paparazzo’

Federico Fellini, nadimka Mađioničar,

Moji filmovi nastajali su samo zato što sam potpisivao za njih ugovore. Dobijem za njih akontaciju koju ne želim vraćati i onda moram napraviti film. Ne, nisam duhovit, to je prava istina. Ne vjerujem u potpune umjetničke slobode. Kad bi se kreativcima dala potpuna sloboda, nikad ne bi učinili ništa. Mislim da je potpuna sloboda najveća opasnost za umjetnika. Da ga se pusti nek’ čeka dok mu ne dođe inspiracija

- to je romantični diskurs... Psihološki - svaki umjetnik je prijestupnik. Ima dječji poriv da krši pravila. A da bi mogli kršiti pravila, trebaju im roditelji, upravitelji, svećenici, policajci...

Tako je govorio jedan od najvećih filmskih redatelja svih vremena, slavni Federico Fellini. Riječko Art-kino obilježava stotu godišnjicu rođenja filmskoga genija cjelogodišnjim ciklusom autorovih filmova, a njemu u čast je i HRT dao prostora pa će prikazati njegove filmove. Fellini je rođen 20. siječnja 1920. u obitelji pekara i trgovca Urbana Fellinija i majke Ide Barbiani koja je bila podrijetlom iz dobrostojeće obitelji koja se protivila braku s Urbanom. Ipak, par se oženio i dobio troje djece, od kojih će Federico postati najslavniji. Život u Riminiju nije im bio lagan, a Federico je stalno sanjao o odlasku u Rim. Njegova nećakinja Francesca Fabbri Fellini mnogo godina poslije ispričala je kako je izgledao njegov odlazak u grad snova i susret s fatalnom Giuliettom Masinom, s kojom će ostati u braku sve do smrti: “Giulietta i

Federico su se upoznali 1941. Federico je sjeo na vlak iz Riminija za Rim kad mu je bilo 19 godina. Nije u džepu imao ni lire. Počeo je crtati karikature za Marc’Aurelio i počeo raditi za RAI - talijanski državni radio. Napisao je serijal “Cicco e Pallina” - radio-komediju, a Pallini je glas davala Giulietta Masina. Federico je uvijek govorio da je dan kad je upoznao Giuliettu “najvažniji dan u njegovu životu.” Talijanski glumac i scenarist Alberto Sordi, Fellinijev bliski prijatelj iz mladosti, objasnio je i zašto je to bilo tako: “Bili smo dvojica siromašnih luzera. Jeli bismo u zalogajnici, gdje smo se sprijateljili s kuharicom. Bili smo tako mršavi i neuhranjeni da se sažalila nad nama, pa kad smo jednom naručili špagete, dodala nam je uz njih po odrezak mesa i dva jaja. Fellini i ja bismo večeri provodili u dugim šetnjama i razgovorima. Pričali bismo o svemu i svačemu, snovima, budućnosti... Želio sam postati glumac, a on redatelj. Jednom mi je rekao: ‘Uvjeravam te da ću jednog dana biti slavni redatelj’. Morao sam ga stalno pridržavati da ne padne s nogu jer je bio jako slabašan i vječno gladan. Sav se pretvorio u glavu s puno kose koja je bila nasađena na tijelo koje je jedva stajalo uspravno. Iz dana u dan bio je sve slabiji, a ja mu nisam mogao pomoći. Onda se pojavio njegov anđeo čuvar. Upoznao je Giuliettu. Radila je na radiju, a on je za nju napisao scenarij za radio-komediju. Zbližili su se i počela mu je kuhati lazanje, torteline, špagete... Počeo se konačno debljati i samostalno hodati, pa pisati i raditi.” Vjenčali su se u njezinu stanu. Bila je 1943., Drugi svjetski rat je bio u punom zamahu, a grad je izgledao točno kao scenografija u filmu Roberta Rossellinija - “Rim otvoreni grad” - za koji su scenarij napisali Fellini i Sergio Amidei. Tim filmom počela je Fellinijeva redateljska karijera. Bio je asistent Rosselliniju i na kasnijim njegovim filmovima. Samostalno je počeo režirati 1950. i isprva je Giulietti davao manje uloge, kao u prvom filmu “Luci del Varietà” i kasnije “Bijeli šeik” iz 1952., pa “I Vitteloni” iz 1953. A onda je 1954. napisao scenarij i režirao dramu “Ulica” koja je bila prekretnica u njegovoj karijeri. U glavnim ulogama zaigrali su Anthony Quinn i Fellinijeva supruga kao dvoje uličnih zabavljača. Poetični film osvojio je Oscar za najbolji strani film i označio kraj s redateljevim neorealizmom. I danas se smatra jednim od najboljih filmova u povijesti kinematografije.

Nakon ovog iznimnog

uspjeha uskoro je uslijedio još jedan – “Cabrijine noći”, film koji, kako su govorili kritičari, slama srce. Priča o prostitutki koja traži pravu ljubav, ali na kraju uvijek ostane prevarena i izigrana. U glavnoj ulozi opet je igrala Giulietta Masina i film je opet Felliniju donio Oscara. Ni tu nije stao. Samo tri godine poslije – 1960., snima “Slatki život” – “La dolce vita” – film u kojem glumci nose pulovere s visokim ovratnikom, pa će po ovom filmu ovaj komad odjeće dobiti i ime. Glavnu ulogu novinara Marcella Rubinnija, koji luta gradom i prati pripadnike visokog društva, igrao je Marcello Mastroianni. Osim “dolčevite” film je u gotovo sve svjetske jezike uveo još jednu riječ