Ususret novom romanu Darka Cvijetića, dobitnika Frica
Bez čuđenja pisac prikazuje adaptabilnost ljudske vrste, koja joj ne služi uvijek na čast. Susjedi preko noći postaju krvnici, a strašnije od toga je samo to što znamo da će za nekoliko godina opet postati susjedi i pristojno na gradskoj promenadi pozdrav
Dobitnik Nagrade Fric za godinu 2018./2019., za roman “Schindlerov lift”, Darko Cvijetić, rođen je u Ljubija Rudniku prije malo više od pola stoljeća u uzornoj socijalističkoj obitelji, rudarskoj, a odgajala ga je baka, pričajući priče strašne i poučne i vodeći dijete na misu.
Danas živi u Prijedoru, 13 km i 15 minuta vožnje daleko, kaže Google, dok on tvrdi da se radi o 12 km. Za mladog pjesnika Cvijetića nulta je godina 1990., kad objavljuje prvu zbirku poezije, “Noćni Gorbačov”, koja prethodi njegovu šestogodišnjem utihnuću jer tih je godina više klepetalo oružje nego rode, tad su suze bile glasnije nego muze. U tim godinama nastao je i đavolji trokut logora u kojima će, prema svemu sudeći, čovjek tako nježna prezimena, pa još deminutivnog, Cvijetić, biti i ostati zatočen: Omarska, Keraterm, Trnopolje. Kao omrza, kerov termin i trnopolje. Te 1996. objavljena je zbirka poezije “Himenica”, koja za autora karakterističnom kovanicom u naslovu kao da traži nevinu imenicu u svijetu u kojem je samo kamen nevin.
Darko Cvijetić sve vrijeme bavio se drugom velikom ljubavi, kazalištem, u kojem i danas, onom prijedorskom, radi kao redatelj i glumac. Od mnogih režija i uloga istaknimo onu odabranu, sudbinsku, Borisa Davidoviča Novskoga, kojeg je glumio, Kiševa oktobarskog revolucionara i Židova, ultimativnog Drugog. Jer Kiševa opsesija holokaustom vrlo je slična Cvijetićevoj opsesiji genocidima, logore dijele, kao i enciklopedije mrtvih, jedino je Cvijetić u tom enciklopedizmu otišao korak dalje jer u masovnim grobnicama, o kojima opsesivno piše, iz kojih progovara, popisi se tek provode, kost po kost, DNK po DNK, primarno, sekundarno i tercijarno, evo more, evo danka gluposti i životu u životinjskome modu. Masovne grobnice anomalija su njegova zavičaja. Naslovi idućih nekoliko Cvijetićevih zbirki poezije, koja se ne boji svakovrsne hibridizacije, pa spontano prijeđe i u poetiziranu prozu, koja podrazumijeva humanizam, o tome jasno govore, strašni su i moćni već po sebi, na koricama istaknuti kao upozorenje za one koji se boje suočenja. To su redom, sa stanovitom dramaturgijom, prvo benigni, čak humoristički kao da ga
Paralelno s pisanjem,