Nogometni ‘Downton Abb su sluge prisilile gospodu dijele najvažniju sporednu
Britanska mini-serija “Engleska igra” (“The English Game”, 2020.), snimljena u produkciji Netflixa, pojavila se pred internetskom publikom, zatvorenom u domovima, u jeku pandemije, 20. ožujka.
Bio je to lijep premijerni poklon od šest epizoda, produkcijski bogatih i sazdanih u stilu BBC-jeve tradicije kvalitete. Autor serije i glavni scenarist je Julian Fellows, koji se proslavio scenarijem filma “Gosford Park” (2001.) Roberta Altmana, za koji je osvojio Oscara za najbolji izvorni scenarij, te nagrađivanom i vrlo popularnom televizijskom serijom “Downtown Abbey” (2010.2015.), zahvaljujući kojoj je postao engleski plemić (Baron Fellowes od West Stafforda u pokrajini Dorset) ili, točnije, lord Temporal, što znači doživotni lord bez prava nasljeđivanja naslova njegovih potomaka. Član je konzervativne stranke i doma lordova, oženjen kraljičinom damom, lady Fellowes, rođenom Emma Joy Kitchener, koja je ujedno i dramaturg (story editor) njegovih scenarija.
Ako ijedan engleski glumac, redatelj, producent, književnik te filmski i televizijski scenarist zna baš sve o engleskim staležima od kraljevskog vrha do radničkog dna, onda je to lord Julian Fellowes. Serija “Downtown Abbey” prati život jedne plemićke obitelji i njihovih slugu kroz prvu četvrtinu 20. stoljeća, a mini-serija “Engleska igra” nadmetanje prvih engleskih nogometnih klubova sedamdesetih godina 19. stoljeća, okupljenih u dva staleška tabora, jedan ekskluzivan, bogat i gospodski, a drugi pučki, siromašan i radnički. Glavni sukob između gospodskih i radničkih klubova zasniva se na pravilu koje su nametnuli bogataši. To pravilo nalaže da je nogomet plemeniti amaterski sport koji se ne igra za novac nego iz ljubavi prema gospodskoj igri. Siromašni radnici teško su se mogli nadmetati s odmornom, uvježbanom i dokonom gospodom jer su bili iscrpljeni od rada i nisu imali vremena za odmor i treninge. Najzanimljivija stvar “Engleske igre” je povijesna činjenica da je nogomet u svojim počecima bio gospodska igra koju je siromašni puk doslovno morao oteti privilegiranom staležu i prisiliti ga da ga dijeli s prezrenom sirotinjom. Pritom su se siromašni klubovi morali izboriti da nogomet prestane biti besplatna amaterska gospodska razbibriga nego plaćen profesionalni posao koji dobro plaćenom igraču daje vrijeme da se, poput gospode, odmori, uvježba, usavršava i održi u kondiciji za vrhunsku igru. “Engleska igra” je istinita priča zasnovana na povijesnim činjenicama o počecima britanskoga profesionalnog nogometa, s istinitim licima, od kojih su dva glavna nogometne legende. Prvi je bogati gospodski igrač Arthur Kinnaird (Edward Holcroft), koji je kasnije 33 godine bio na čelu britanskog nogometa, a drugi siromašni škotski radnik Fergus Suter (Kevin Guthrie), prvi britanski profesionalni plaćeni nogometni igrač. Obojica su odana nogometu i vrhunski igrači i ta ljubav i privrženost sportu socijalni je eliksir koji ruši staleške granice među njima i uspostavlja gotovo viteški odnos međusobnog poštovanja na granici prijateljstva.
Fellowes je, vjerojatno i zahvaljujući svojoj ženi, lady Fellowes, koja se brine o pričama i dramaturgiji njegovih scenarija, podjednaku pažnju posvetio odnosima nogometaša i njihovih žena, tako da je “Engleska igra” mini-serija koja će biti podjednako zanimljiva i muškoj nogometnoj i ženskoj ljubavnoj publici. To je, dakle, priča o muškarcima koji se bave nogometom i vole ljubav, ali i o ženama koje žele ljubav, a vole nogometaše. U jednom prizoru serije bogati Kinnaird daje povjerljivi prijateljski savjet, kao igrač igraču, protivniku Suteru da će moći igrati najbolje tek onda kad mu na prvome mjestu bude privatni život, što znači ljubav prema ženi koju voli. Scenarij i serija Juliana Fellowesa i njegovih suradnika krcat je živopisnim karakterima nalik na one iz romana 19. stoljeća i na rubu je, kao i solidni i precijenjeni “Downtown Abbey”, raskošne povijesne sapunice. No ključna razlika između ovih dviju serija je u tome što je u “Downtown Abbeyu” povijest pogrbljena sluškinja melodramskih zapleta o odnosima gospode i slugu, a u “Engleskoj igri” istinita lica i povijest udružuju se u slobodnoj zajedničkoj igri u kojoj nitko nikome nije ni sluga ni gospodar, što je, na kraju, prava priroda nogometa kao igre bez staleških granica.