‘Žao mi je što baš nikad nisam igrala u Sarajevu’
Mislim da je takvo što prolazno, a vi svoj zvjezdani status ipak držite godinama. Koliko takva predanost glumi traži odricanja od nekih drugih stvari?
Trudim se imati ravnotežu. Da bih taj posao dobro radila, ne smijem imati osjećaj da je moj privatni život zakinut, da će ispaštati vrijeme koje provodim s djecom. Nekad ljudi imaju osjećaj da puno radim, ali zapravo jako doziram. Film ‘Mater’ smo snimali prije tri godine i, kad smo ga radili, sa sobom sam vodila tri sina, mamu i baku. Bili su drugi razred i išli su u online školu. Teško bih radila s osjećajem da sam ih morala ostaviti. Imala bih preveliku grižnju savjesti. Jer, koliko god vas obitelj iscrpljuje i razvaljuje na sve moguće načine, ona je ta koja i stabilizira. Dok nisam imala to sidro, bila sam puno nestabilnija. Volim biti najobičnija mama u parku, u tenisicama. Nađem vremena i za trening, psa... Imam i Četiri sobe, studio za djecu u koji i moja djeca dolaze. Tamo vježbam, pa ako malog ne stignem odvesti u vrtić, i on ide sa mnom na trening. Ako ne mogu uspostaviti tu ravnotežu, odbit ću projekt.
Morate li, sa statusom koji uživate, ići iz projekta u projekt ili si možete dopustiti birati što ćete snimati i kada?
Čak i mi koji imamo kontinuitet, rijetko snimamo. Zadnjih godina sam snimila ‘Mater’ s Jurom i ‘Asymmetry’ u Beogradu. Obično se ni ne dogodi druga prilika baš odmah. Snimala sam s Dadom Matanićem ‘Novine’ i jako sam uživala. Hoću reći da sa snimanjima imamo laganiji tempo pa kad dobiješ ponudu, prihvaćaš je. Osim ako ti baš totalno ne odgovara ili je organizacijski neizvedivo. Prioritet mi je uvijek matična kuća, zagrebački HNK, pa ako snimanja mogu isfurati s terminima predstava, prihvatim.
Pet godina kasnije opet su vas jedne ugledne novine proglasile predvodnicom vrlo uspješne generacije hrvatskih glumica, najtalentiranijih i najzaposlenijih u regiji. Je li vas to i privatno zbližilo s ostatkom zvjezdane ekipe, s Jadrankom Đokić, Zrinkom Cvitešić, Leonom Paraminski, Natašom Janjić, Marijom Škaričić?
Takvo što zapravo ovisi o projektima. Nekad se dogodi da se s nekim zbližite na projektu, pa se nastavite družiti i kasnije. Nekad se putevi odvoje pa se ne vidimo godinama. Ali kad se sretnemo na festivalima, to bude jako lijepo. Odmah postanete bliski čak i s ljudima s kojima ranije niste puno bili u kontaktu. Što je svatko od nas zadovoljniji, što je manje frustracija, to je veća mogućnost tog sestrinstva, druženja, dijeljenja, zajedničkih slavlja. Često to osjetim s kolegicama. Lani smo, primjerice, bile na Sarajevo film festivalu i odlično smo se zabavljale. Kad ih gledam samo po medijima, uspoređujem se, znam osjetiti ljubomoru, poželjeti igrati to što je netko dobio, imati takav uspjeh, no kad smo zajedno, ništa od toga ne osjećam. Samo to zajedništvo, da smo skupa u tom poslu, preživljavanju. Moja najbolja prijateljica je glumica Nataša Dangubić, a sve mi zapravo vodimo iste bitke: da i dalje dobro izgledamo, da smo mažene...
Kad je netko tako uspješan, rado ga svojataju. Sarajevo kaže da ste njihova glumica sa zagrebačkom adresom, a Zagreb da ste hrvatska glumica. Smeta li vas to svojatanje?
Ne. Budem tužna kad me u Sarajevu ne osjećaju kao svoju. Važno mi je da me osjećaju kao svoje dijete jer ja i jesam njihovo dijete. U Zagreb sam došla sa 16 godina. Djetinjstvo i početak mladosti sam provela u Sarajevu, i to je moj prvi dom. Zagreb je moj pravi dom. To su kao dva svemira koji paralelno koegzistiraju a jedan ne isključuje drugi. Nigdje ne bih mogla živjeti osim u
Rasplačem se često, nema projekta na kojemu nisam plakala. Koliko god sam ekspresivna i ekstrovertirana, toliko sam, to je Paolo Magelli najtočnije rekao, implozivna osoba, s puno emocija u sebi. Unosim sebe u svaku ulogu, pa sam tad jako osjetljiva i ranjiva. Nakupi se toga, pa se u nekom dijelu procesa i rasplačem. Nemam strahova, više mi se akumulira umor, nespavanje zbog djece, naporne probe... pa pucam kao ekspres lonac. Na snimanju ‘Matere’ sam se bojala da ne bude puno ponavljanja zbog mene. Istodobno sam učila beogradski naglasak za film ‘Asymmetry’ i njemački jer u ‘Materi’ većinu monologa govorim na njemačkom. A nikad ga nisam učila. Bila sam na ljetovanju na Visu, muž je svaki dan po dva sata preuzeo djecu. Ja sam tad pola sata slušala srpski, a još sat i pol radila njemački.
Čime vas je osvojio suprug, web dizajner Emil Flatz?
On je moja sušta suprotnost, čovjek koji malo govori, jako je stabilan, daje mir, pouzdanje, osjećaj da će sve biti u redu i da je tu. Može to biti i projekcija, ali 12 godina smo zajedno i sigurna sam da nije bila projekcija. Dobro sam procijenila i zaljubila se u pravu sliku. Kad se zaljubiš, nerijetko imaš ružičaste naočale, pa se i razočaraš. Evo, ja se još nisam razočarala u njemu. Imali smo puno životnih ispita, bilo je i uspona i padova, udaljavanja, zbližavanja. Mislim da još nismo jedno drugo razočarali. Bliski smo si.