VANJE ŽELJKE FATTORINI NA RADIJU NA I NAGOVOR DA ODE NA AUDICIJU
...strateški razmještena neutralna publika super je reagirala i, čini mi se, sjajno se zabavljala na snimanjima. Tako da je ozračje baš kako treba - natjecateljsko s velikom dozom uživanja.
Kakvi ste sat, dva prije početka nove sezone? Očekujete li prvu epizodu s nestrpljenjem?
Ne znam ima li razlike između prve i bilo koje druge - uvijek je prisutno uzbuđenje i radost zbog posla. Nisam tremaš i ne vjerujem da čovjek mora biti oduzet od straha da bi bilo jasno koliko mu je stalo do toga što radi. Ali doza pozitivne napetosti je uvijek
prisutna.
Gledate li inače emisije koje vodite?
Brojite
li si pogreške?
Ne trebam gledati da bih uvidjela promašaje, uglavnom svake pogreške budem svjesna čim je počinjena. Preko nekih brzo prijeđem, dok me druge opterećuju izvjesno vrijeme.
Što pamtite iz prošlih sezona? Koju zgodu? Koju situaciju?
Uh, ja sam potpuno pogrešna osoba za ovakva pitanja jer sam, nažalost, sklona zaboravljanju. Ponekad se pokušam natjerati da se prisjetim mentora i natjecatelja iz svake pojedine sezone, ali moram kapitulirati i priznati da se dobar dio toga tijekom godina izmiješao. Pamtim ipak neke smiješne i neuspjele izvedbe, baš kao i one vrhunske. A kako loše neću imenovati iz pristojnosti, prešutjet ću eto i one koji su ostali predmetom trajnog divljenja.
Tko je od vaših doma najstrastveniji gledatelj? Tko uvijek ima što reći, pohvaliti, prigovoriti?
Kako je televizija u našoj obitelji u smislu posla oduvijek prisutna, podrazumijeva se i da se moj rad redovito analizira. Ishod zna biti pozitivan, ali kako svi drže do objektivnosti, naučila sam i kritiku otrpjeti. Pa čak i prihvatiti.
Kad se kamere ugase, kad dođete kući, što volite raditi, kako se opustiti?
Nakon snimanja, osobito emisija uživo, adrenalin je još neko vrijeme itekako prisutan u cirkulaciji, tako da spavanje dobrih sat, dva ne dolazi u obzir. Pa prošetam psa, skinem šminku,operem suđe, riješim par sudokua. I onda se bacim u horizontalu.
Puno radite, pretpostavljam da nekad osjetite i zamor, pucanje. Kako se izvlačite iz toga?
Ne događa se to baš često.
Mislim da je poanta u tome da doista volim to čime se bavim i da me moji poslovi i dalje čine sretnom. Da s grčem odlazim pred mikrofon ili kameru, situacija bi sigurno bila drukčija - tada bi zamor bio psihički, a ne samo fizički, a s time je sigurno teže izaći na kraj. Ovako me malo odmora, šetnja prirodom, izlet ili putovanje uglavnom uspješno resetiraju.
Imate dobar staž i na radiju, koju situaciju pamtite, čije javljanje? Što vam i danas izmami osmijeh?
S radošću pamtim gostovanje Željke Fattorini u emisiji ‘Obje polovice’ na Radio Velikoj Gorici tijekom kojeg me uspjela nagovoriti da odem na televizijsku audiciju, iako mi ni na kraj pameti nije bilo da to želim. A kamoli da ću i 25 godina kasnije uživati pred kamerama.