NE VIDIM SEBE SVAKI DAN NA KAVICI UJUTRO, KAVICI POPODNE, PIVICI NAVEČER, PA ZA KRAJ DANA TELKA I SPAVANJE. NE PRIVLAČI ME TAKAV NAČIN ŽIVOTA
ljudi imaju razumijevanja, izlaze mi u susret. Svi znaju gdje i kako živim, a ja se trudim što je moguće više biti profesionalan. I u poslu i u životu. Eto, razumiju pa mi i pomažu.
Ne fali vam život u gradu? Strka, vreva?
Ne, nimalo. Baš ne. Fali mi druženje s ljudima, to za mene predstavlja grad. Puno je ljudi s kojima možeš komunicirati, družiti se. Ali i prije nego sam otišao izvan grada, bježao sam u pri- rodu. Aktivnosti koje su me i tad privlačile, nisu postojale u gradu. U betonu i asfaltu nisam mogao namiriti svoje adrenalinske želje. Ne vidim sebe svaki dan na kavici ujutro, kavici popodne, pivici navečer, pa za kraj dana telka i spavanje. Ne privlači me.
Malo isprazno?
Meni nezanimljivo. Nekome drugome to vjerojatno znači, ali meni ne. ‘Not my cup of tea’.
Što sve radite na farmi u selu Golinja u Sisačko-moslavačkoj županiji? I koje sve životinje imate?
Jedan čovjek odavde rekao je da se tu može raditi i noću ako želiš, da uvijek ima posla. Možeš raditi 24 sata na dan. U prirodi posla nikad ne fali. Često mi kažu ‘Ti živiš na selu...’, ne, ja živim udaljen od sela. Moje imanje ima samo potrošnju, nema zaradu, ali ta potrošnja hrani moju dušu i tako napunjen lakše mogu raditi sve ostalo. Okružen sam životinjama, imam dva konja, četiri psa, četiri mačke i jednu divlju svinju.
Nazvali ste je Korona. Je li skroz pripitomljena? Kakva je prema nepoznatim ljudima, gostima?
Zainteresirana. Odmalena je s ljudima i ne doživljava ih kao prijetnju. Bilo koja životinja, ako joj pružite dovoljno ljubavi, pažnje, brige..., vratit će vam. Rijetke su one koje neće.