Nikad nije oprostila tati koji ih je ostavio dok je mama umirala

Bila je prava diva, imala je na tisuće obožavatelja, primila je desetke nagrada, ali joj slava nikad nije udarila u glavu, a traume iz mladosti Mariju Kohn su naučile da bude beskompromisna

Nova epizoda serijala “Velikani hrvatskoga glumišta” u nedjelju, 4. travnja posvećena je Mariji Kohn. Napustila nas je 16. srpnja 2018. u 84. godini, a ostala je upamćena ne samo po brojnim kazališnim i filmskim ulogama nego i po beskompromisnom karakteru koji nije baš uvijek svima bio po volji. Osim odgoja, formirali su je i tragični događaji iz mladosti. Rođena je u imućnoj židovskoj obitelji, a otac Antun, inače Dubrovčanin, bio je kapetan duge plovidbe. Majka Franka Perinić-Kohn bila je podrijetlom s Lopuda, gdje je i rodila Mariju 1934. No već 1938. otac je nestao i mislilo se da je negdje poginuo. Samo pet godina kasnije od tuberkuloze je umrla i majka, pa su o Mariji brigu preuzeli baka i djed. Brat Miho otišao je očevim roditeljima u Dubrovnik, a zatim je zbog školovanja za njim krenula i Marija. Kad je došla u Zagreb na studij, trebala je, prema djedovoj želji, upisati Prirodoslovno-matematički fakultet. Ali sebi je zadala teži zadatak - saznati što se dogodilo s ocem. Preko prijatelja koji je putovao po svijetu odaslala je u sve zemlje s puno naših iseljenika oglas s očevim imenom i fotografijom. Ubrzo je dobila odgovor iz Amerike od žene koja je imala trgovinu. Rekla joj je da otac često ovamo navraća na proputovanju. Poslala joj je svoju i bratovu fotografiju i molila da mu ih pokaže. Kad je vidio djecu, Antun se onesvijestio. Poslao je Mariji pismo da će im vratiti sve što su njegovim odlaskom izgubili. Saznala je da se on, dok je majka bila smrtno bolesna, oženio nekom Korčulankom, s njom dobio troje djece, živjeli su u Buenos Airesu, ali je i njih ostavio. Marija mu je odgovorila da njegovim odlaskom nisu ništa izgubili nego samo dobili. Nikad više mu se nije javila. Kako je tada odgovorila ocu, tako je kasnije znala svima reći što ih ide, bez obzira na njihov autoritet. Umjesto prirodnih znanosti upisala je Akademiju dramskih umjetnosti i nastavila tamo gdje je stala kao srednjoškolka kad je počela glumiti u OKUD “Marina Držića” i Narodnom kazalištu u Dubrovniku. Zapravo je na prijamni ispit došla kao pratnja prijatelju Izetu Hajdarhodžiću, ali ju je zapazio Sven Lasta. Upisana je na Akademiju nakon recitacije pjesme “Grob u žitu”, a samo godinu dana nakon diplome proslavila ju je uloga Rože u “Svoga tela gospodar”. Za nju je 1956. osvojila Zlatnu arenu.

Druga najveća uloga u njenoj karijeri bila je mucava Erminija u kazališnoj predstavi “Mirisi, zlato i tamjan” iz 1974. Kako je i sama rekla, kao učenica Branka Gavelle iznimno ga je poštovala i bio joj je veliki autoritet. Ne samo kao kazališni mag nego i kao čovjek. Ali u svađama s Marijom Kohn i Gavella se proveo kao i svaki drugi autoritet ako bi ona smatrala da nije u pravu.

- Jako se brinuo o glumcima, bio nam je kao otac. Svaki dan mi je na Akademiju nosio četvrt kruha da ne bih bila gladna. Ali smo se i svađali. Jednom me nazvao ‘prostača’, a ja sam u afektu uzela žarač i počela ga naganjati po sobi za probe, sve dok mi se nije ispričao - ispričala je svojedobno Marija. Odbrusila je i Beli Krleži.

- Ona je imala problem s pamćenjem tekstova, pa su joj pomagale šaptačice. Jednom sam mijenjala kolegicu, a bila sam dobra šaptačica. Bela je zapinjala i ja sam joj svesrdno pomagala, ali ju je to iznerviralo pa mi se nakon predstave obratila svisoka: ‘Tko ste vi, Marija Kohn, da mi šapćete a da me nitko o tome nije obavijesti?’ Odgovorila sam joj: ‘A tko ste vi, Bela Krleža, da vam ne bih mogla šaptati? Zašto ne naučite tekst?’ Ostala je paf jer je prema svima bila bahata. A ja se nikom nisam dala - rekla je Kohn. Udavala se samo jednom, i to za golmana Dinama Vladu Majerovića. Dobili su sina Roberta, ali brak nije potrajao. Bio je to njezin jedini brak. U vrhuncu slave imala je na tisuće obožavatelja koji su joj slali cvijeće i opsjedali je pa ju je morala braniti i policija. Igrala je u filmovima naših renomiranih redatelja, od Branka Bauera do Nikole Tanhofera i Lordana Zafranovića, a ujedno je među prvim našim glumicama koja je na filmu pokazala grudi. - Nije to bila erotska nego tužna scena. Igrala sam u filmu Branka Ivande ‘Dugo putovanje u bijelo’ iz 1976. u kojem suprug počinje zanemarivati mladu suprugu, a ona ga očajnički pokušava privući - objasnila je jednom. Skoro 30 godina bila je u ansamblu Gavelle, pa u Teatru &TD, Teatru u gostima i Kerempuhu, a karijeru je završila 1999. u zagrebačkom HNK. Nastavila je glumiti jer, kako je rekla, voljela je raditi, a s mirovinom od 4000 kuna je životarila.