U KORONI SAM OSTAO BEZ NEKIH JAKO BLISKIH I DRAGIH LJUDI
Voditelj Duško Ćurlić čuvao se, strahovao za starije u obitelji i pokušavao ostati normalan. Konačno opet može raditi i veseli se Splitskom festivalu
Još jedan Splitski festival je “u rukama” Duška Ćurlića (53). Omiljeni TV voditelj iskreno mu se raduje. Prokurative su mu tradicionalno postale početno mjesto ljeta. Pogotovo, kaže, ove godine kad smo svi predugo živjeli s nevoljama korone, odlazaka dragih ljudi, straha za najbliže, potresa.
Užasna je, priča, godina iza nas i zato zbilja jedva čeka šušur i strku, vidjeti neka draga lica, voditi one male razgovore iza scene. Nedostaje mu, kao i svima, onoga normalnog osjećaja da su sve nevolje iza nas.
Ovo je 15. put kako zaredom vodite Split. Koliko vam znači? I postoji li još jedan vaš kolega s tom brojkom ili ste rekorder?
I sam sam se lagano trznuo kada sam shvatio da ću 15. put stati na tu pozornicu i biti ponovno domaćin.
Ide vrijeme i puno je raznih sjećanja, uglavnom dobrih. Ima tu puno smijeha, događaja, ima i pokoja suza, svega se događalo na sceni i iza nje. Znači mi iskreno puno to povjerenje jer dobro je znana priča da je splitska publika drugačija i da ih ne možeš muljati. Staneš čista srca na pozornicu pa ajmo...
Na pozornicu će s vama izaći Doris Pinčić i Jelena Lešić. Divne voditeljice, ali hoće li Barbara barem malo nedostajati? S njom su vas u paru gledatelji ipak naviknuli gledati...
I s Doris i s Jelenom sam već radio i u Splitu i na drugim scenama. Grade svoj put i iskreno vole ovaj posao. Drago mi je ponovno s njima surađivati. A s Barbarom imam zaista poseban odnos i mnoge su zajedničke sezone iza nas. Poštujemo se i privatno i poslovno i nadam se da će doći ponovno vrijeme da skupa radimo. Ljudi nas doživljavaju nekako u paketu i, koliko god je to nekad smiješno, toliko je i znak da ste postali dio nečijih dnevnih boravaka i da su vas ljudi pustili k sebi. A to itekako znači. Što je toliko čarobno u Splitskom festivalu da mu se iz godine u godinu vraćate?
Puno toga me veže za Split, neka prijateljstva za život, neka mjesta, događaji. Imam poseban odnos i respekt prema tom podneblju. Kako je ovaj naš posao u najmanju ruku čudan, često vam se poslovno i privatno ispreplete, a to mi se baš u Splitu najizrazitije dogodilo. Budući da sam kroz posao upoznao neke zaista drage ljude s kojima sam i privatno postao dobar. Tu sam na svojim počecima dobio neke od najkorisnijih savjeta i naučio da moraš biti svoj i da moraš igrati otvorenih karata ako misliš dulje ostati u ovom poslu. Na Festivalu sam za deset godina vođenja dobio meni možda najdraže priznanje, Galeba za dugogodišnje vođenje, i zbilja me to taknulo, onako ljudski.
Jeste li jedva dočekali putovanja? Pa makar bila i službena?
Kao i svi, jedva sam dočekao neku naznaku normalnog , pa tako i putovanja. U Rotterdamu na Eurosongu sam prvu polufinalnu večer izašao iz svoje komentatorske kabine tijekom prijenosa i samo stao i gledao ljude publiku. Kakav čudan osjećaj ponovno vidjeti lica, osmijeh i čuti glazbu. To je dvorana u koju inače stane 16.000 ljudi, bilo ih je samo 3500, a ja sam imao osjećaj kao da je prepuno. Svima nam nedostaje normalnoga i nadam se da će opet doći.