SLOBODNJAK SAM, MORAM RADITI I BORITI SE ZA SVOJ POSAO, PA ĆE LJETO BITI RADNO UZ PREDAHE
Koje će privatno putovanje biti prvo koje ćete si priuštiti?
Ne usudim se planirati jer su već mnogi planovi propali i situacija se mijenjala u danima. Osim toga, nama slobodnjacima ovo zatvaranje i kriza su ispraznili novčanike za dulje vrijeme, obaveze morate plaćati i jednostavno morate biti čarobnjak da sve to povežete. Zvuči kao da se žalim, ali nije to poanta ovoga. Konačno opet možemo raditi svoj posao i stvari će, nadam, se doći na svoje. Nikome nije lako, neki to priznaju, neki ne, i to je tako.
Što ste prvo napravili kad su popustili s mjerama? Otišao sam s ekipom na malo sporta, malo kartanja i puno smijeha. Ništa spektakularno, ali bilo mi je važno, kao i svima, ponovno vratiti svoj život i svoje navike u neku normalu. Zbog posla sam opet bio na nekoliko putovanja i nekako se ipak normalnije diše i živi.
Kako ste se doma nosili s koronom?
Čuvali se kao i svi, strahovali za naše starije u obitelji, pokušavali ostati normalni jer je strašno frustrirajuće biti ograničen u kretanju i prostoru i poslovima i privatno.
Nažalost, u svemu tome ostao sam i bez nekih jako bliskih i dragih ljudi koji su još puno toga mogli dati i koji mi neizmjerno nedostaju. Nakon puno godina dočekali smo “A stranu”, meritornu glazbenu emisiju, u kojoj se pjevaju pjesme najboljih. Želite li biti optimist, vjerovati se
da se u svim životnim segmentima javlja neka A strana?
‘A strana’ je bila svima nama koji smo je radili veliko veselje i veliki izazov i na neki način ventil koji nam je donio puno pozitive i gušta. Volio bih da se ponovno počne snimati, no nije do mene i ekipe. Ima još puno glazbe, još puno žanrova na koje treba podsjetiti, ljudi koji imaju što reći, a prije svega mladih ljudi glazbenika kojima treba otvoriti vrata. I, da, nadam se da će se pozitiva koju sa sobom nosi A strana se pojaviti i u ostalim segmentima življenja. Siguran sam da je ima, samo joj treba otvoriti put da postane vidljiva i da nam svima skupa da neku nadu za bolje.
Emisija je to koju smo uistinu dugo čekali. Kakav je osjećaj slušati evergreene, sjetiti se pjevača s kojima ste se družili, a više nisu s nama? Oliver? Rastužite li se ponekad? Ili ste puni ponosa što su bili dijelom vašeg života? Sam se začudiš koliko je dobre glazbe napravljeno kod nas, onda čuješ nove aranžmane, onda neki novi ‘klinci’ to otpjevaju i zbilja guštaš. Taj spoj iskustva i mladosti, neke nove energije je zaista nešto posebno i ima svoju dobru vibru koja te uzme. Pjevači i autori kojih više nema žive kroz te pjesme, kroz neke nove i drukčije interpretacije, kroz novu energiju koja ih donese na scenu. A Oliver? Eh .... Odgovorit ću kako bi on meni odgovorio kad bih ga pitao neko ‘teško’ pitanje: ‘A šta ću ti reć...’ Kad čujete kako su u mladosti živjeli Brega, Čola, Kalember i ekipa, pomislite - što? Zavidite li im?
Pomislim ‘Blago njima’. I još ‘Kakvo bi čudo toga mogli napisati u svojim biografijama kad bi htjeli’. Pa taman da promijene imena, a događaji ostanu istiniti. Zanimljivi životi i velike karijere. Danas su vremena drukčija, tehnologija upravlja sve više mnogim segmentima naših života i čini se da nas otuđuje sve više, a oni su svoje karijere i živote živjeli i žive stvarno ‘oči u oči’.
Već ste u godinama kad mlađi kolege, onako, s respektom govore o vama. Primjerice, Dalibor Petko rekao je kako vam se nerijetko javi samo zato da vam izrazi poštovanje. Godi li vam to čuti? Čudno mi je to, iskreno. I sam još učim i gušt mi je učiti. Iako sam već 28 godina u ovom televizijskom poslu i dalje mi je gušt otkriti nešto novo, volim tu nedefiniranost i izazove našeg posla. I, da, volim kolegicama i kolegama poslati poruku iz čista mira kad odrade neki posao jer često to izgleda jednostavno i možda banalno, ali daleko je od toga. Ovaj naš posao je sitan vez i zbilja moraš biti unutra da bi na ekranu izgledalo jednostavno i lako. Nekad uspiješ, a nekad ne i to je tako. S kolegama zbilja imam ok odnos i razveseli kad se jave nakon nekog posla.
Osjećate li se u takvim trenucima kao velikan, zaštitni znak HRT-a? Kao Oliver Mlakar?
Zbilja ne. Gospodin Mlakar je institucija, čovjek koji je trajao i traje. Visoko je podigao ljestvicu standarda i po tom će uvijek biti jedan i jedini. Vremena u kojima je on radio i stvarao su bila drukčija. Mislim da više nitko neće doći do tog statusa, ne zato što nije kvalitetan nego su jednostavno vremena drukčija, brža, površnija, s tisućama informacija koje se mijenjaju na dnevnoj bazi. Ostaje ti pošteno raditi svoj posao i biti sretan što možeš raditi ono što zbilja voliš.
Kako vas doživljavaju kćeri? Njima ste “samo” tata ili se vole pohvaliti vama? Ili je to možda bilo izraženije dok su bile manje?
One su moje opasne kritičarke i super mi je što ih nikada nismo učili da je moj posao nešto posebno i drukčije. Dapače, znaju vrlo brutalno reći svoje mišljenje i to mi je baš OK.
Nove su to generacije i samo bih, kao i svaki roditelj, volio da nađu svoj put i da budu sretne i zdrave. A moj posao neka ostane samo moj posao i moj put.