TRIPUT SAM BIO BLIZU, ALI NIŠTA OD AKADEMIJE. VELIKA JE FRUSTRACIJA KAD SHVATIŠ DA TI NEKA VRATA OSTAJU ZAUVIJEK ZATVORENA
Vi ste, pak, davnih godina u Večekovim “Glembajevima” u Gavelli glumili dječaka koji se barunici obratio zdvojnim “Aber Mutti”. Od kazališnih dasaka, dakle, do televizijskog studija. Što je prevagnulo da glumi kažete “ne”? Da umjesto Akademije odaberete novinarstvo?
Bio sam prilično zatvoreno dijete u sebe, tata me uzeo za ruku i odveo u ZKM. Tamo sam proveo više od deset godina, malo sam igrao po dječjim predstavama, mjuziklima i tako pomislio da imam neke šanse i na Akademiji. Nisam prošao, iako sam triput bio jako blizu. Za mladog čovjeka velika frustracija kad shvatiš da ti neka vrata zauvijek ostaju zatvorena. Ne ulazim u razloge zašto, ali mladom čovjeku je to hladan tuš i prilično loše to udari u samopouzdanje i ostalo. Nekako je uz faks došao radio, pa onda i televizija. Tražio sam se u ovom poslu i danas sam sretan što smo se našli. A taj dječji san o glumi ostaje jedna lijepa uspomena i jedno lijepo odrastanje. Svakim svojim izlaskom na pozornicu, pred kamere, ostavljate dojam ležernosti, spontanosti, sigurnosti. Pamtite li i jedan nastup u kojem vas je, baš ono, prala trema?
Bez treme bih se osjećao loše na pozornici. Trema je dobra suputnica kad izlaziš na scenu, diže adrenalin i fokusira te. Mislim da kad čovjek prestane imati tremu kao odgovornost prema poslu, onda je bolje pronaći neki drugi posao. Svaki put kad bih bez treme i ležerno ušao u neki posao, nešto sam zeznuo na sceni ili u emisiji i zato mi je drago svaki put kad osjetim da je trema tu. Neka nje, ne škodi nikome.
Ljeto je radno ili će ostati vremena za odmor? More? Kombinacija odmora i posla. Kako sam rekao, slobodnjak sam i jednostavno predugo nismo mogli raditi svoj posao. Polako se stvari pokreću i jednostavno moraš i dalje raditi i boriti se za svoj posao. Tako da će ljeto biti radno uz kratke predahe daleko od svega. Kakav odmor volite? Jesu li vam draža mirnija, obiteljska ljetovanja ili još volite buku, gužvu, ekipu...? Volim mir, ljude koje znam i s kojima je gušt i šutjeti, neke navike i ne-moranje. Bježim od gužve i mjesta za slikanje. Poštujem te trenutke totalnog mira i slaganja stvari u sebi na svoje mjesto. Znate onaj Bogdanov stih? ‘A ja ću negdje gledat u daljinu i sve više tražiti tišinu’. Ima nešto u tome...
Ima li planova u drugom dijelu 2021.? Ili makar želja?
Da ovo zlo od pandemije, potresa i njihovih posljedica konačno prestane i da nam životi ponovno budu normalni i opušteniji te da radimo svoj posao. Da se zlo ne ponovi jer jednostavno je nenormalno živjeti stalno u tom strahu od zla... Svima nam želim normalnije dane.
Kad nakon američkih televizijskih serija pogledate prvu sezonu južnokorejskog “Stranca” (“Stranger”, izvorni naslov “Bimileui sup” u prijevodu glasi “Tajna šuma”), prvo što ćete zapaziti je izostanak želje da vas tvorci serije impresioniraju dramatičnim prizorima, bučnom glazbom, dekadentnom fotografijom, posebnim efektima i narativnim ekshibicijama. “Stranac” je po svemu potpuno različit od standardnih američkih televizijskih serija, osim po motivima koji nisu ni američki ni korejski nego dio kriminalističke svakodnevice svih zemalja svijeta. Ti su motivi umorstvo i korupcija. Umjesto da se, kao u američkim serijama, čude i zgražaju nad tim zločinima, da viču, psuju i dramatično tragaju za počiniteljima, autori “Stranca” sve rade mirno, pažljivo i pristojno. Izvana mirno, pažljivo i pristojno, iznutra uzbudljivo, napeto, stresovito. Možda je to korejski način ponašanja, vrlo pristojan, svatko se svakome nakloni, rijetkost je čuti povišene glasove, a psovkama nema ni traga. U takvom fino odgojenom svijetu, gdje se svi znaju lijepo ponašati, sve što je ružno, što je zločin ili zla namjera, tajno je, skriveno iza mirnih pogleda, kako junaka tako i negativaca. A tajnovitost namjera, djela i misli pravi je krvotok svakoga dobroga kriminalističkog filma ili serije. Autorima “Stranca” nije zanimljivo koga su počinitelji ubili ili koliko su novca nezakonito prisvojili, nego zašto su to učinili i kako, a krajnji cilj serije pokazati tko su oni. A da bismo doznatko su zločinci, moramo prvo znati tko su oni koji ih nastoje otkriti. I tu su autori serije doista maštoviti i originalni.
“Stranac” ima dva junaka, tužitelja Hwang Shi-moka (savršeni Cho Seung-woo) i policijsku poručnicu Han Yeo-jin (jednako savršena Bae Doona). Serija počinje potpuno neamerički, kristalno jasno i pristojno. Prvo upoznamo junaka Shi-moka kao dječaka koji pati od hiperestezije, prevelike osjetljivosti na sve podražaje, osobito na zvukove, što mu stvara neizdržive bolove. Nakon rizične operacije, koja velikim dijelom otklanja hiperesteziju, Shi-mok ostaje hendikepiran, možda doži
je
li