Vice Vukov S Vitom nije bio simbol, pjevač, političar... bio je samo djed
Počasnu stražu držali su mu kolege, a ispraćen je uz ‘Suzu za zagorske brege’. Bio je simbol domoljublja
Ustudenom 2005. spotaknuo se u Saboru, pao i zadobio teške ozljede glave. Nakon 34 mjeseca borbe za život, preminuo je u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u 72. godini života. Vice Vukov napustio nas je 24. rujna 2008. godine.
Sahranjen je pet dana kasnije. Počasnu stražu držali su mu kolege, ispraćen je uz "Suzu za zagorske brege". Vice Vukov zauvijek će ostati sinonim hrvatstva, domoljublja, interpret divnih pjesama, stihova koje veličaju rodnu grudu. Snimio je više od 400 pjesama među kojima se izdvajaju "Bokeljska noć", "Tvoja zemlja", "Brodovi", "Dalmatinska elegija", "Čežnja", "Bodulska Balada", "Stavi svjetiljku u prozor", "Zvona moga grada". I danas je teško reći je li moćnije Vicino ime ili njegova pjesma.
Kasnih 60-ih novinske su redakcija omogućavale publici kontakt s pjevačima. Stariji se sjećaju kako je dobiti Vicu na telefon bilo ravno zgoditku na lutriji. Jer nije bilo poziva na čekanju. Bilo je samo zauzeto, pa se opet trebalo ručno vrtjeti broj. I tako do besvijesti. Oni sretnici koji su ga te 1969. dobili na telefon, zabrinuli su se da će angažmanom u HNK Rijeka napustiti zabavnu glazbu. Pa su ga nagovarali da ostane u šlageraškim vodama. Vice ih je smirivao, govorio da će samo gostovati u naslovnoj ulozi operete "Poljubi me Kato". Bili su jako sumnjičavi kad je još dodao da je dobio ponudu da tijekom Splitskog ljeta nastupi u Mozartovoj "Čarobnoj fruli". Sama najava izleta u druge žanrove, bila je istinska uzbuna među fanovima. Smatrali su ga kraljem zabavne glazbe, bio je obožavan. I protjeran. Mogao je biti i operni pjevač, zvali su ga "najkompletnijim pjevačem", koji pomno bira repertoar... mogao je sve. Jer, s titulom profesora filozofije i talijanskog jezika. bio je i najobrazovaniji na estradi. Na festivalu u Splitu pet je puta pobijedio, četiri puta u Krapini. Primao je nagrade u Tokiju, Karlovim Varima, Bratislavi... Nastupao je po cijeloj Europi, ali i SAD-u, Kanadi, Brazilu,
Japanu, Novom Zelandu, Australiji i nekadašnjem Sovjetskom Savezu. Ključni trenutak njegove karijere bio je poziv da na Opatijskom festivalu 1959. otpjeva "Mirno teku rijeke". Već sljedeće godine u Splitu je na bazenu Poška u okviru modne revije održan i festival "More - Split - Revija". Bio je to prvi Splitski festival. Uz amatere na njemu su pjevala i četiri finalista "Prvog pljeska" i samo jedan tad već poznati pjevač - Vice Vukov. Ni godinu dana nije mu trebalo da postane predvodnik tadašnje pjevačke A lige. Nakon 38 godina Splitski festival dao mu je nagradu za poseban doprinos festivalu zabavne glazbe Split, a Vice je uz festivalski orkestar u show programu otpjevao svoje najveće hitove. Bilo je to nostalgično putovanje u slavne dane Vice Vukova i Splitskog festivala.
Bio je zvijezda bivše države, pobjeđivao je na festivalima od Zagreba do Splita, Krapine i Zlatnih žica Slavonije. Dva puta je predstavljao Jugoslaviju na Eurosongu; u Londonu 1963. s pjesmom "Brodovi" te 1965. u Napulju s pjesmom "Čežnja". No, kad je 1967. na Krapinskom festivalu otpjevao pobjedničku pjesmu "Vužgi" i pri preuzimanju nagrade rekao da mu je "bila posebna čast odjenuti tu krasnu hrvatsku narodnu nošnju", postao je politički sumnjiv. Iduće godine sudjelovao je na putujućem festivalu "Pjesma ljeta". Organizatori iz beogradske Politike dali su mu bedž s natpisom na ekavici. Vukov je zatražio da u svakoj republici nosi bedž na jeziku i pismu te republike, što je pokrenulo lavinu strave. Beogradske novine optužile su ga za šovinizam i nacionalizam. I možda bi prošao lišo da potom, na Krapinskom festivalu 1970., nije odbio nositi nošnju s naopako okrenutom trobojnom hrvatskom vrpcom kako bi pred Titom izgledala kao jugoslavenska. Od miljenika nacije postao je persona non grata. Sa svim teškim posljedicama. Njegove su se pjesme tad skinule s programa Radija Sarajevo, kasnije i s ostalih radiopostaja u BiH, te su mu tamo bili zabranjeni nastupi.
Takav odnos prema Vici izazvao je žestoki revolt intelektualaca. Pjesnik Zvonimir Golob komentirao je "Koliko znam, Vice Vukov nije suđen, nije izgubio građanska prava, i smije obavljati svoju profesiju". Arsen Dedić je rekao "Sve je to fama i pristrano objašnjavanje... Nikakvih službenih potvrda". Bunio se i Zvonko Špišić "Ne znam kome uopće može pasti na pamet da takvo što napravi? Znaju li da su time zabranili čitav niz autora i to onih radova koji spadaju među njihova najbolja ostvarenja!". Pero Gotovac bio je revoltiran i znakovito rekao "Bijesna konja u trku ne može zaustaviti roj muha". Nije pomoglo.
Postao je simbol hrvatskog proljeća i masovnog pokreta, a u velikom valu hapšenja sudionika, ondašnja milicija mu je pretresla stan, dok je bio na turneji po Australiji. Vice se nije vratio kući, otišao je u Pariz. Time je za ondašnju vlast bio prepoznat kao hrvatski desničar i nacionalist. Festivali su mu zatvorili vrata, zabranjeni su mu bili javni nastupi, a ploče povučene iz trgovina. Preko noći je nestao i s radija i televizije, već snimljene emisije bile su bunkerirane.
Kad se nakon 18 godina vratio u Hrvatsku, i dalje je imao zabranu javnog pojavljivanja. Objavio je album klasičnih napuljskih pjesama - "Bella Italia!", ali na njemu nije bilo njegovog imena. Ipak se album prodao u platinastoj tiraži. Tražio je i posao, ali ga zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću nije mogao dobiti. Tek 1978. se zaposlio u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Do 1989. nije smio nastupati ni putovati.
Političkim promjenama i Vice nakon nepuna dva desetljeća napokon izlazi na pozornicu. Hrvatsku pozornicu. U Zagrebu - euforija. Postavio je do danas nenadmašen rekord od 14 koncerata zaredom u zagrebačkom Lisinskom. Ipak, više nije htio živjeti samo od pjevanja. Na konkretan upit Jure Ilića, novinara Večernjeg lista, "Može li vaše ponovno nastupanje promijeniti vaše zanimanje?", bio je jasan:
- Moglo bi promijeniti ali nisam baš posve siguran. Zato nemam namjeru pustiti se u opću eksploataciju. Nemam ni namjeru ni potrebu. Mislim da je bolje s vremena na vrijeme nastupiti u Lisinskom. Razmišljajući upravo o publici, a ne o sebi, mislim da je bolje nastupati manje, a u normalnim koncertnim uvjetima - odgovorio je Vice.
Bio je to prvi put u povijesti dvorane da je jedan pjevač s lakoćom rasprodao 12 puta cijelu dvoranu, a publika je i dalje opsjedala blagajne. Ukupno je imao 14 koncerata. Tijekom 18 prognaničkih godina nastupao je po inozemstvu. SAD je obišao velikom turnejom, Australiju, nekoliko nastupa imao je u Njemačkoj, Švicarskoj... Pjevao je, ali ne nekadašnjim intenzitetom. Kako nije nastupao i nekoliko godina, događalo mu se, pričao je, da se nije znao kretati po pozornici, nije znao kamo će s rukama. Zato su mu reakcije publike u Lisinskom puno značile. Ali opet, u izjavama je bio oprezan. U njima se čitala gorčina i nada.
- Najprije bih htio da to znači kako publika nije zaboravila jednog dobrog pjevača, da im se sviđa kako ja to radim i da plješću prvenstveno zato. Vjerujem da su to ljudi koji imaju svoj ukus i da im moje pjesme odgovaraju. To mi i je najvažnije rekao je 1989.
Kao prognanik iz vlastite zemlje, u
Parizu je diplomirao na Institutu za visoke međunarodne studije (Institut des Hautes Etudes Internationales) u okviru Sveučilišta prava, ekonomije i društvenih znanosti. Tamo je, pričao je, naučio francuski, pa ga je govorio bolje i od talijanskog. Nikad nije imao hobi, nije ga
Pravi sam djed, igram se s unučicom i uživam u njezinu otkrivanju svijeta. Uvijek za nju imam vremena. Divan je osjećaj kad čovjek shvati da postaje važan dio dječjeg svijeta, rekao je svojedobno Vice Vukov
potražio ni dok je odvojen od obitelji živio u Francuskoj.
- Mislim da su sretni ljudi koji imaju hobi, ali to je ipak samo nadomjestak za sreću, svojevrsni bijeg. Mene nikad nije zanimala takva sreća - smatrao je.
Devedesetih se posvetio politici. Napisao je i autobiografiju "Pogled iza ogledala", često je pisao za "Vjesnik". Objavio je knjige političkih eseja "Tvoja zemlja", "Uspomene na 1971", a 2001. je bio imenovan hrvatskim veleposlanikom Švicarskoj. Bio je i član hrvatskog Helsinškog odbora. Najvažnija od svih funkcija Vici je bila ona pater familias. I uloga djeda. Isticao je da je pravi obiteljski čovjek.
- To je kod mene pitanje naslijeđa. Odrastao sam, naime, u obitelji koja je bila baš to - obitelj u punom smislu te riječi. Ponio sam to sa sobom kao dio odgoja, a sve je to i pomalo filozofija, sklonost poštovanju starih, tradicionalnih vrijednosti - govorio je.
Kad mu se spomenula unuka, Vice više nije bio simbol, pjevač, političar, sve je u usporedbi s Vitom bilo u drugom planu. Tad je bio samo zaljubljeni djed.
- Pravi sam djed, igram se s unučicom i uživam u njezinu otkrivanju svijeta. Uvijek za nju imam vremena, onoliko koliko ga ona ima za mene i, vjerujte mi, divan je to osjećaj kad čovjek shvati da postaje važan dio dječjeg svijeta - rekao je Vice. Deset godina nakon njegova odlaska, Đani Stipaničev njemu u čast organizirao je humanitarni koncert "To je tvoja zemlja". Pjevale su se Vicine pjesme od Opatijskog festivala 1959., prekrasne izvedbe kao što su "Pismo ćali" i "Zvona moga grada". Uz kolege, pjevala je i Vicina
unuka. Sretna što sudjeluje u projektu i što to nije bio prvi put da Đani promovira Vicine pjesme.
- Lijepo je to što se didino ime i dalje na ovakav način vezuje za humanitarne projekte. Pamtim ga po toplini, posebnim riječima i izrazima kojima se služio, koje je sam znao izmisliti. Bio mi je uzor još od najmlađih dana, ali ne zato što je bio poznat, nego zbog njegova nepokolebljivog ljudskog integriteta kojim je zračio - rekla je Vita te 2018. godine.