Da nisam glumica, bila bih sigurno inženjerka biokemije
Jelena Lopatić odigrala je glavnu žensku ulogu u filmu “Smrt djevojčice sa žigicama” i objasnila zašto je dobila više kazališnih nagrada nego uloga u igranim filmovima i žali li zbog toga
Iz životopisa riječke glumice Jelene Lopatić može se iščitati da je dobila skoro više kazališnih nagrada nego što je imala uloga u filmovima. Stalna članica dramskog ansambla HNK Ivana pl. Zajca dobila je 10 nagrada za kazališne uloge. Ova 42-godišnjakinja prišti pozitivnom energijom. Uživa u svojem pozivu i još joj ostaje vremena za obitelj i mnogo hobija, planinari, volontira, trenira yogu i predaje studentima. U filmu "Smrt djevojčice sa žigicama" napokon ju gledamo u glavnoj ženskoj ulozi.
- Da, nažalost, nisam puno snimala, pogotovo od kad sam se vratila u Rijeku. Neprisutnost u Zagrebu sigurno je jedan od razloga. Igranje u gotovo svim premijerama u svom matičnom kazalištu u Rijeci nekom redatelju/redateljici u Zagrebu ne znači ništa ako me nisu vidjeli, ako ne poznaju moj rad ili do njih nije došla neka preporuka. Slaba sam u promoviranju po društvenim mrežama, na instagramu sam evo tek mjesec dana, ha ha... Također moj se glumački habitus promijenio od kad me mnogi pamte. Istovremeno, ovdje nismo toliko sprecifični u jezičnom izričaju, kao recimo Dalmacija da bi bili govorno atraktivni. Zato smatram da su audicije prijeko potrebne, da imamo svi prilike konkurirati. Puno nas je i teško je pratiti svačiji rad i razvoj. No, u zadnje dvije-tri godine moram priznati da je nekoliko mojih kolega ipak zaigralo u filmovima i serijama a redatelji su baš njih tražili i dolazili tu raditi audicije s njima. I dalje je to nažalost rijetkost ali se nadam početku neke nove prakse jer
Rijeka ima zaista sjajne glumce i nova, drugačija lica, koja su zbilja kvalitetna, i vjerujem na filmu uvijek dobrodošla. Ovo govorim i kao gledateljica koja prati i voli hrvatski film. Smatram da imamo izvrsnih filmova, a Riječani ga mogu još više obogatiti!
Spašavali ste redatelja Gorana Kulenovića pastilama jer je već prvi dan na setu ostao bez glasa zbog jake bure. Kakve su to čarobne pastile u pitanju?
- Ha ha ha! Da, taj prvi dan rapskog dijela
Slaba sam u samopromocji, na Instagramu sam evo tek mjesec dana...A ni tu u Rijeci nismo tako sprecifični u jezičnom izričaju kao recimo Dalmacija da bi bili govorno atraktivni
snimanja bio je baš žestoko burovit. Glumci imaju razne načine održavanja svog glumačkog aparata, te pastile su samo dio obvezne opreme. Da ne reklamiram – ako ste pred gubljenje glasa, fali vam energije, prehlada stiže, trebate izdržati velike mentalne i fizičke napore, o emotivnim da ne pričam… samo se javite nekom glumcu. Sigurna sam da svaki ima svoju čaroliju. Ono što uz magičnu torbicu obavezno savjetujem je dobar san, barem 6 sati ali zaista kvalitetnog sna.
Neki glumci ne vole pročitati knjigu prije uloge, ukoliko se film snima prema knjizi, jer ih to omete u kreiranju lika. Jeste li od tih ili više volite pročitati izvornik, pa onda pripremati ulogu?
- Mislim da nikad nije na odmet pročitati predložak po čemu se nešto radi. Makar uvidjeli da se potpuno razlikuje od adaptacije ili scenarija po kojem će se finalno raditi. Rijetko kad nisam pročitala orginalno djelo. Iskreno, bilo bi mi neugodno raditi Smrt djevojčice sa žigicama a da nisam pročitala Ferićev roman. Makar to često nije uopće neophodno, i dapače sa neznanjem se može dobiti svjež, neopterećen pristup.
Rođena ste Riječanka, ostali ste živjeti i raditi u rodnom gradu. Koje su vrline, a koje su mane ovog grada?
- Rijeku jako volim. Odlaskom u Zagreb uvidjela sam koliko je mala i puna kompleksa, ali istovremeno smirenija i bezbrižnija. Voljela bih da se manje opterećuje usporedbom, i rastereti imiđa prošlosti i grada punka i rocka jer to jednostavno više nije. Iako je glazbeno i dalje čarobna. A ima i potencijal u ljudima, Riječani
su jako easygoing i lako prilagodljivi i treba ih motivirati da ostanu i grade novu priču o gradu. Da prigrlimo konkurentnost jer ona ljepota tzv. Luke različitosti je u tome da se njeguje mnogo različitih interesa – naravno u zadanim mogućnostima, ali da se ne koči novo i drugačije zarobljujući se u starom koje jedva da diše. Imamo savršenu geografsku poziciju, more i Učku ne bih ničim mijenjala i želim da se time razmazimo tako da to i čuvamo i promoviramo. Evo, rado ću biti kulturni ataše grada...
Gdje i kad ste prvi put stali na pozornicu i nešto odglumili? Je li to bila školska predstava ili neko dječje kazalište?
- U osnovnoj školi sam bila dosta sramežljiva. Nedostatak samopouzdanja i centimetara sam nadomještavala glumeći klauna no samo u poznatim okvirima. Učiteljica me predlagala za vođenja priredbi a ja sam se bolje snalazila u pisanoj, a ne govorenoj riječi. U srednjoj sam sam školi tek nešto zaglumila pred većom publikom u jednoj amaterskoj družini ali preko njih i dobila ulogu u HNK-u. No sve sam to shvaćala vrlo kao hobi i dobru zabavu. Oslobodilo me i ojačalo ali prava želja da se bavim glumom mi se dogodila tek tijekom studija u Zagrebu. I dan danas mi je čudno izreći to da sam glumica. Makar sad to zaista mislim da jesam i da je gluma uz mnogo drugih stvari, važan dio mog života.
Jeste li ikad razmišljali o alternativnoj karijeri? Što bi bili? Jeste li kao rezervu predali dokumente i za neki drugi fakultet? Možda matematika ili strojarstvo? Primjerice, Ozren Grabarić rekao je da bi bio inženjer biokemije.
- Prije upisa na ADU u Zagrebu studirala sam na Filozofskom fakultetu u Rijeci Filozofiju i Hrvatski jezik i književnost. To bih sigurno završila da me nije studij Glume odnio u drugom smjeru. A treća opcija je slična Ozrenovoj – kemija na Biotehnološkom.
Ali u prošlom pitanju sam načela malo odgovor na ovo pitanje – ne mislim da je gluma moj život i da živim za glumu. Mislim da to dobro radim i da želim od toga živjeti ali da je to jedino i da ne bih mogla biti nešto drugo – to nikako ne želim misliti. Kako smo svi zamjenjivi, a tome sam svjedok u svome kazalištu sve češće, tako se i svi možemo mijenjati i dati sebi priliku da isprobamo i upoznamo neku drugu sebe.
Puno ste radili i s Oliverom Frljićem. Igrali ste i u "Aleksandra Zec" i "Turbofolku". Kako je surađivati s njim?
- Svaki rad sa Oliverom Frljićem je intenzivan i moćan. Prva predstava nosila je još i poseban pijetet prema svim žrtvama rata, a bavila se monstruoznim ubojstvom oca, a potom majke i djevojčice srpske nacionalnosti. Takve predstave su sve pokušaji iznošenja neke istine i traganja za pomirenjem i onog "ne ponovilo se" i nadam se da je u tome i uspjela. Bilo je različitih reakcija jer mnoge istine nisu jednake ali zapravo samo na rad ove teme i na neviđeno. Tkogod je pogledao predstavu mislim da nije imao što za prigovoriti. Oliver je vrlo pametan redatelj, voli isprovocirati ali i jako dobro zna što želi poručiti i tišina kojom bi predstava završila bila je tako strašna i istovremeno prekrasna. Svi smo znali da moramo biti ljudi. Frljić je zavodljiv i ima moć zamađijati glumce jer toliko dobro zna što želi, i ima dobre argumente da je, iako se možda ne slažete u svemu, glumcu izazov istraživati i boriti se sa ulogom, raznim načinima glume, da dođe do zajedničkog cilja predstave. Puno me je glumački otvorio i ohrabrio, radila sam s njim pet predstava, i iako sve u njegovom redateljskom kodu, vrlo različitih izvedbenih rješenja. Voljela bi s njim opet raditi, nadam se da će biti prilike. Nakon mislim devet godina, to bi bio sigurno zanimljiv spoj.
Trenutačno u matičnom HNK igrate u dvije predstave, a to su "Yerma" prema tekstu Federica Garcie Lorce i "Rastanci" prema romanu Mani Gotovac.
- I u jednoj i u drugoj igram prijateljicu glavne junakinje. Predstave su vrlo različite, jedna je tragična poema u magičnom realizmu, sva u koreografiji i prekrasnim slikama, u komornom prostoru riječkog Exportdrva. A druga je romantična melodrama sa ogromnim ansamblom i mnoštvom prizora na velikoj sceni HNK. Obje prikazuju žensku snagu i izdržljivost,koliko smo krhke i trpne,a istovremenno nebeski jake. Moje uloge u njima su tu da preispitaju, podrže ali i kritiziraju, a time izlože i svoju nemoć i bol. Obje predstave imaju sjajan glumački ansambl i preporučam svima da ih dođu pogledati.
Volontirate li još i radite s migrantima?
- I dalje sam u kontaktu i pratim sve na riječkom migrantskom punktu, makar od ljeta nisam bila fizički tamo. Ljudi u tranzitu dolaze svakodnevno i najmanje što možemo učiniti je ne zasmetati im na daljnjem putu. A pružiti veću pomoć je vrlo lako. Potreban im je odmor, obrok, čista odjeća i topao podržavajuć pogled. To im riječki tranzitni punkt, Caritas i divni volonteri nastoje pružiti. Razne su sudbine i razni razlozi migriranja ali zasigurno je da im nije lako i rado sam dio zajednice koja im pomaže.
Život vam je pun aktivnosti - penjanje na Učku, Platak, Gorski kotar, plivanje...? Priroda u bilo kojem obliku – more, planine, šuma iznad grada, samo da se maknem malo od posla, tehnologije, i resetiram mozak i tijelo.