Saznao sam o Draženu nikad otkrivene tajne

U nedjelju, 22. listopada u zagrebačkom Kazalištu Trešnja prikazat će se predstava o djetinjstvu Dražena Petrovića, a režirao ju je glumac Paško Vukasović, visok 190 cm i lud za košarkom

Ostvario je davni san. Kao veliki zaljubljenik u košarku, kojem su idoli bili Dražen Petrović, Dino Rađa i Toni Kukoč, glumac i kazališni redatelj Paško Vukasović (31) režirao je predstavu "Dražen" u koprodukciji HNK u Šibeniku i GK Trešnja. Najavio je to još prije tri godine, a onda su on i dramaturginja Ivana Vuković krenuli u istraživanje i nastala je predstava o našem pokojnom vrhunskom košarkašu. Gotovo istodobno na predstojećem Zagreb film festivalu prikazat će se i Vukasovićev kratkometražni film "Škafetin" prema događaju iz Paškova života. Sve to bio je povod za razgovor s glumcem kojeg ćemo od studenog gledati i u trećoj sezoni serije "Mrkomir Prvi" na HTV-u u ulozi Krivomira.

S kim ste sve razgovarali da biste dobili dovoljno materijala za tekst predstave "Dražen"?

U Trešnji sam još 2019. rekao da bih napravio predstavu. Rekli su mi - 'OK, daj nam tekst'. Ali tekst je tek trebao nastati jer sam za to trebao sugovornike. To su bile Draženu bliske osobe koje su mi mogle ispričati zanimljivosti iz njegova ranog djetinjstva jer sam baš o tom periodu njegova života htio raditi predstavu i o tome se najmanje zna. Razgovarao sam nekoliko puta s Draženovom majkom Biserkom, bili smo s njom u Draženovu muzeju, ali i kod nje doma u Zagrebu, u stanu u kojem je živo Dražen, blizu Doma sportova. Zatim smo razgovarali i s bratom Acom skoro dva sata, a onda i s Draženovim najboljim prijateljem Nevenom Spahijom koji je odrastao s Draženom. Sve razgovore smo snimili, a Neven Spahija nam je točno pokazao i košarkaški teren na kojem su on i Dražen prvi put uzeli košarkašku loptu u ruke.

Kako ste došli do obitelji Petrović i Nevena Spahije?

Budući da nisam poznavao ni Acu ni Nevena Spahiju, prvi kontakt s njima nam je omogućio Dino Rađa. Uglavnom, na kraju smo imali oko sedam sati materijala. Bio nam je problem kako izabrati što će ući u predstavu. Ali važno je reći da su sve scene utemeljene na svjedočanstvima Draženu bliskih osoba. Trudili smo se izvući dosad nepoznate pojedinosti iz njegova djetinjstva, a predstava ima 19 scena koje govore o tome. U predvorju Trešnje gledatelji će saznati točno prema kojim motivima je nastala predstava i po čijem svjedočanstvu je nastala pojedina scena.

Koje su vas priče najviše iznenadile, što niste očekivali?

Bilo je više tih sjajnih trenutaka, ali neke, nažalost, nisu ušle u predstavu jer ih nismo mogli nikako ubaciti. Jedna od njih je priča o automobilu Golf Jedinici koji je bio 80-ih godina hit. Uglavnom, KK Bosna iz Sarajeva htjela je silno Dražena u svojim redovima i da bi mu dokazali da misle ozbiljno, poslali su mu Golf. Kako je Acin i Draženov tata Jole bio policajac, nije dopuštao nikom da vozi taj auto, ključeve je sakrio jer Dražen još nije imao položen vozački ispit. Ali Dražen bi znao ukrasti ocu ključeve, pa su tako jedne večeri on i Neven Spahija krenuli u avanturu. Kako to obično bude - nakon parsto metara vidjeli su Jolu kako prelazi cestu i zapanjeno gleda za njima koji odlaze u noć autom. Inače, taj Golf i danas stoji ispred Draženove zgrade u Šibeniku. U predstavu je ušla priča o glazbenoj školi u koju su i Acu i Dražena tjerali roditelji. Aco je svirao klarinet, a Dražen gitaru i obojica su mrzila to jer ih sviranje instrumenata nije zanimalo. Dražen bi nerijetko netom prije sata gitare znao puknuti žicu kako bi izbjegao sviranje. Braća su se potajno dogovorila i prestala ići u glazbenu školu, a kako je majka Biserka bila knjižničarka, jednog je dana, onako usputno, pitala njihovu profesoricu iz glazbenog, koja je došla u knjižnicu - kako ide njezinm sinovima. Saznala je da se nisu pojavili više od pola godine.

Doma je nastao kraval, ali su im dečki objasnili da Aco, umjesto na klarinet, odlazi na košarkaške treninge, a da ga pet godina mlađi Dražen prati u stopu. Obožavate košarku, jeste li inzistirali da scene igre budu uvjerljive?

Imam mlađeg brata koji trenira boks i boksa u Hrvatskoj ligi. On mi je objašnjavao kako mu je nepojmljivo da su mečevi u filmovima o boksu kao što su 'Rocky' ili 'Creed' jako neuvjerljivi. Meni, koji ne znam ništa o boksu, sve je izgledalo OK. Zato sam htio da u predstavi scene igre ipak budu uvjerljive. Znam da to ne može biti profi izvedba, ali sam htio da barem igra bude smislena, da ima glavu i rep. Dražena glumi Toni Kukuljica, Spahiju Matija Čigir, a Acu Silvio Mumelaš. Svi oni imaju smisao za košarku, a Silvio Mumelaš je zbog uloge radio s košarkaškim trenerom i naučio neke štoseve.

U Kazalištu Mala scena igra i vaša predstava "Huligan", s Matijom Šakoronjom u ulozi huligana Zrksa.

On je dobio već četiri nagrade za glavnu ulogu, a dobili smo i nagradu za najbolji dramski tekst. Radili smo predstavu na temelju stvarnih priča navijačkih skupina ili pojedinaca i ona je baš angažirana, brutalna, izravna i istinita. Inače me jako zanima proučavati navijačku supkulturu i volim razbijati predrasude koje se o njima stvaraju u javnom prostoru. Jer te skupine imaju kodeks ponašanja, uostalom, prvi su kad treba pomoći ljudima - pomagali su nakon potresa, poplava...

Privlače li vas teme prema stvarnim ljudima i događajima?

Zapravo da. Režirao sam i predstavu

'Aut' o autizmu, a glavnu ulogu odigrao je fenomenalni Matej Španović. On i sam ima poremećaj iz spektra autizma, pa predstava govori o njegovoj stvarnoj priči, ali se i naslanja na roman 'Neobičan događaj sa psom u noći'. Meni je bilo predivno gledati Mateja na sceni, a nakon predstave publika bi znala biti zbunjena glumi li Matej ili je stvarno osoba s autizmom, dakle, izgubila se granica između predstave i stvarnosti.

Uskoro će se na Zagreb film festivalu prikazati i vaš kratkometražni igrani film. O čemu je riječ?

Film se zove 'Škafetin' i nastao je prema stvarnim događajima iz mog života. Napisao sam scenarij tijekom pandemije, a glavni likovi su moja mama, moj otac i ja. Iako imam još i stariju sestru i mlađeg brata, morao sam zbog scenarija to malo promijeniti. Riječ je o tome da je moja majka bila jako bolesna i skoro godinu dana je provela po raznim bolnicama u Hrvatskoj. Kad se vratila kući, ostala je ovisna o brizi drugih. Priča govori o nemogućnosti obitelji da se suoči s tom situacijom. Zato se i film zove 'Škafetin', što je na dalmatinskom ladica - u koju spremamo probleme i zatvaramo pred njima oči.

Koliko traje film i tko igra u njemu? Film traje 23 minute. Snježana Sinovčić Šiško igra mamu, Stojan Matavulj igra oca, Roko Sikavica mene, a Jasna Žalica igra osobu koja čuva mamu - zove se Sabina, a u jednoj sceni se i ja pojavljujem kao izmišljeni kupac neke obiteljske zemlje.

Imate, dakle, dvoje braće. Kako je bilo odrastati u velikoj obitelji?

Ja sam srednje dijete, sestra je starija od mene šest godina, a brat je mlađi šest godina. S takvom razlikom u godinama u djetinjstvu smo si uglavnom išli na živce. Možete zamisliti - sestra srednjoškolka, ja imam devet ili deset, a brat tri, četiri godine. Kad sam ja krenuo u srednju, brat je bio u drugom, trećem razredu osnovne. Nismo baš imali zajedničkih interesa. Tek kasnije smo se baš povezali i počeli imati zajedničke teme.

Živite li u Zagrebu ili više vremena provodite u rodnoj Kaštel Gomilici? Ma zapravo živim u Zagrebu, iako si to ne želim priznati. Tu radim, tu snimam... Čak sam ove godine prvi put u Zagrebu proveo cijelo ljeto. Sad kad prođe premijera ‘Dražena' i filma ‘Škafetin', priuštit ću si odmor jer baš osjećam umor. Volim ići kući, vidjeti obitelj i želim provesti neko vrijeme uz mamu.

Tri godine istraživao sam Draženovo djetinjstvo, bio nam je problem odabrati što će ući u predstavu, a sve su scene utemeljene na svjedočanstvima Draženu bliskih osoba