Rođendan slavim, kao i svake godine, uz tatarski biftek i čašu vina
Prvakinja Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu puni 5. svibnja 64 godine. Ne namjerava tako skoro stati, čekaju je brojna gostovanja, probe i studenti na Akademiji u rodnom Osijeku
Uvijek su moje prijateljice iz vrtića, gimnazije i kazališta na mojim rođendanima. I onda se složi jedan dobar tatarski biftek i tako se lijepo provedemo. To svake godine radim s njima. Tatarski, dobro vino i, naravno, kolač na kraju. Družimo se i međusobno ispitujemo kad prije prođe i kad su se prije godine naslagale, veselo nam priča prvakinja zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta. Vlasta Ramljak 5. svibnja proslavit će 64. rođendan. Rođendanska proslava s prijateljima sad je već tradicionalna zabava, a potom je čeka još jedna s obitelji.
- Naravno, očekujem da će moje unučice nešto prirediti, ali to će za mene biti iznenađenje - dodaje. Glumica ima samo jednu želju.
- Samo da me zdravlje posluži. To mi je najveća želja, a dalje će sve ići kako je išlo - govori nam. To kod Vlaste Ramljak znači da će joj dani proći u brzom tempu s probama, gostovanjima i predavanjima na osječkoj Akademiji. Prije mjesec dana imala je premijeru u zagrebačkom HNK s “Fafarikulom”, svaka izvedba bila je rasprodana, a sad će s njom gostovati u HNK Rijeka. Ta predstava prema zbirkama priča Đurđice Čilić vratila ju je baki Mari, uz koju je bila jako vezana. - Nije me škakljala, ali me je češkala. Voljela sam spavati s njom, ušuškati se pokraj nje. Vratilo me u emociju iz djetinjstva. Ljetos, kad sam čitala te njezine priče, uhvatila me emocija, ljutnja, prepoznavanje, poistovjećivanje, odbojnost... Jako me tekst vratio u moje odrastanje, dječje igre. Uglavnom je sve vezano uz babu, koliko nas je grlila, što smo sve radili, trenutke kad je kuhala puru, sve se vratilo. Baba Mara je nakon potresa 1964. svakom pričala kako je miješala puru, ja sjedila pokraj, a ona je vikala: ‘Bježmo van, potres je’. I svi su izašli, jedino ja sam ostala pokraj te pure - rekla nam je Vlasta. U međuvremenu u Zagrebu obnavlja ulogu Dragice u predstavi ‘’Ciganin je, ali najljepši’’, u rodnom Osijeku još gostuje s ‘’Genijalnom prijateljicom’’, a tamo je čekaju i studenti glume kojima predaje govor. - Ispiti su krajem lipnja, početkom srpnja. Tu je završni ispit prve godine, diplomski ispit i peta godina na kojoj sam mentorica. Nadam se da ćemo stići sve u lipnju. Jedva čekam zadnju predstavu u srpnju. Kraj sezone - raduje se Ramljak. Tad planira za srednju Dalmaciju, otkud i vuče korijene. Njezina baka i djed u Osijek su stigli još kad je Pavelić preseljavao i naseljavao, negdje oko 1939. na 1940. Velik dio njezine obitelji i danas živi u Splitu.
- Ne znam još točno kad ću ići, ali radujem se, no već 20. kolovoza sam natrag u kazalištu - kaže Vlasta. Glumica je to koja ne zna reći “ne” ulozi.
- Sve mogu i hoću. To je posebna vrsta adrenalina. Imala sam sreće, nisu mi se dosad projekti poklopili. Da mi se dogodi da mjesec i pol nemam ništa raditi, izmislila bih si posao. Bude i neprospavanih noći od opterećenja, ali to me drži da budem vitalna, mlada iznutra - rekla nam je ranije. Vlasta je u kazalištu već 41 godinu i ne misli stati. - Svaka izvedba u kazalištu je kao premijera, koliko god puta igrala predstavu. Uvijek je nešto drukčije, ne možeš ponoviti kao prethodnu. Svaki put je novo, za nijansu drukčije, uvijek je druga emocija. Svaki pljesak publike, ako je iskren, važan je. Ljudi i dolaze jer su čuli nešto zanimljivo o komadu pa žele vidjeti. Taj šušur je važan. Naravno da je i na premijerama drago kad nam netko čestita, ali uvijek se to uzme s rezervom jer nekad ne bude iskreno nego samo pristojno. I koliko god se to trudili sakriti, mi to lako prepoznamo i detektiramo - ističe.
Nema serije u kojoj ova glumica nije igrala. Pamtimo je kao Maru iz “Ponosa Ratkajevih”, a igrala je i u “Zabranjenoj ljubavi”, “Običnim ljudima”, “Larinu izboru”, “Dolini sunca”, “Kumovima”... Njezina mama nije ju ohrabrivala da ide za glumom, ali ona tad nije mogla ni zamisliti da će mala Vlasta biti zvijezda svih naših serija. Mama je, kako je Vlasta ranije ispričala, nije pratila u stopu, ali je uvijek znala gdje joj je kći, s kime i što radi. Što se škole tiče, provjera nikad nije popustila. Ocjene su morale biti najbolje, a vladanje uzorno.
- Mama mi je uvijek savjetovala da budem profesorica hrvatskog jer ću raditi na školi i imati dva mjeseca godišnjeg. I tad sam puno čitala i iz toga je zaključila da bi bilo dobro da predajem hrvatski jezik. A ja sam otišla na Akademiju. Prvo sam upisala jugoslavistiku, a paralelno i Akademiju. Za ovo drugo nije znala. Gurala sam oboje, pa kad više nisam mogla, odustala sam od književnosti jer sam na Akademiji morala biti na vježbama, na književnosti ih nije bilo - priča. Jako joj se mama naljutila kad je doznala za glumu. Govorila je da to baš i nije neki posao, riječi tipa “što bi ti falilo da si u razredu i predaješ hrvatski?”. Kad je došao prvi kazališni uspjeh, bila je ponosna.
- Završila sam Akademiju, ali kasnije se vratila književnosti i magistrirala. Ipak je došlo na mamino. I rekla mi je: ‘Jesam ti rekla da ćeš se kad-tad vratiti na to. Sad si svoj na svome’ - ispričala je.
Mama je Vlasti bila centar svijeta, ali baka i danas u Vlastinu sjećanju ima posebno mjesto. Pamti njezine mudrosti. Jedna od stalnih babinih bila je “Sinko moj, pamet u glavu, pazi što radiš”. Glumica se lovi kako te riječi ponavlja svojim unukama.
- Sve što su mi mama i baba govorile, a meni se tad činilo glupim, sve to ja ponavljam. I odmah se sjetim kako sam se nekad na to narogušila. Uhvatim se kako pričam iste priče, dajem iste savjete - kaže. Vlasta je posebno bila vezana za baku, a djetinjstvo pamti po brojnim nestašlucima i igrama na livadama.
- Ta pura babe Mare, pa kruh ispod peke, pokriven pepelom... Gledala sam kako se peče, koliko je pepela na njemu. Baš ga dugo nisam htjela jesti. Puno godina kasnije sam ga probala. To su ta lijepa sjećanja. I kukuruzike. Danas se djeca ne igraju, na mobitelima su 24 sata, a mi smo se igrali, radili smo lutke od kukuruzike. To su bile naše barbike. Ušle smo u nečije polje, otkinuli kukuruz, ostavile smo niti jer to je bila kosa, raširili komušinu i to je bila haljinica. Izgledalo je kao prava lutka - rekla nam je ranije. Izgubio se, dodaje, štih istinskog i pravog druženja, okusi prekrasnog djetinjstva. - Moje djetinjstvo i djetinjstvo mojih unuka apsolutno je drukčije. Njihovo nema tu ljepotu odrastanja, kontakta s prirodom što smo mi imali. Zatvoreni su u svojim prostorima, s mobitelima i slobodnim aktivnostima, hodanjem po centrima, igraonicama. Mi ništa od toga nismo imali. Samo široke prostore, livade, svoje igre koje smo sami smišljali. Ganjali smo se po prostranstvima, livadama, trčali, išli na kupanja, igrali se skrivača, sve što je danas nepoznato i što djeca danas ne rade. Njima je danas sve servirano. Ponekad pokušam nagovoriti unuke da se igramo graničara, ne znaju ni što je to. Objasnim, a njih ne zanima - kaže pa dodaje.
- Danas djeca s 13 ili 14 godina izlaze, imaju piercinge, mobitele, na svim su mrežama. Najveće zadovoljstvo mi je bilo bosa proći kroz tu prašinu. To sad pričam unukama, ali ne shvaćaju, čude se:
‘Isuse, bako, kako si mogla?’. Pamtim i babinu peći na drva, satima je miješala svoju puru. Sjedila bih uz nju, to mi je bio doživljaj. Taj okus, miris pure pamtit ću cijeli život - priča Vlasta.
Od odlaska njezina supruga Zvonka prošlo je 14 godina. Za nju je to bio najteži trenutak u životu, kako nam je rekla, oni nisu bili samo bračni par, nego kao prst i nokat. S njim je dijelila sve, a danas lijepe i tužne stvari podijeli sama sa sobom.
- Znam se uhvatiti kako glasno razgovaram i mislim si: ‘Ako me netko čuje, mislit će da sam luda’. Sve to, kao i uloge, ostavi trag, taloži se jedan sloj, drugi, treći, pa ta plemenita prašina, s tim srebrnkastim nitima, sjeda polako. Nemaš više žala, tuge, gledaš život kakav je... - rekla je. Glumici život s drugim
Ništa mi ne nedostaje, stvarno sam sve imala. Realizirala sam se u kazalištu, igrala sam sjajan repertoar, igrat ću dok hodam. Ispunjena sam i to zahvaljujem mojim unukama. Njih četiri su kruna svega što sam napravila u životu. Smisao života
partnerom ne pada na pamet.
- Ne bih ja to, da sam htjela, već bih napravila. Ne, nikad mi to nije palo na pamet. Kad sam i osjetila da mi se netko želi približiti, ne... Kako bih sad s nekim živjela? Ne razmišljam o tome. Moja najbolja prijateljica iz djetinjstva otvorila je na Facebooku grupu udovica i organizirala nam je doček zadnje dvije Nove godine. Lani smo bile u kafiću, smrznule se, sjedile vani, pile kuhano vino, dobro se zabavljale i nasmijale. Ovu, 2024., opet ista grupa, a ja šaljem fotografiju svojih unuka, Sara i Ema bile su sa mnom, nas tri smo otvarale šampanjac. Pokazala sam im kako mi je bio lijep doček - govori. Vlasta iza sebe ima zavidan opus, status, imala je krasan brak, uživa s četiri unučice i s pravom se smatra ispunjenom ženom.
- Nekad mi glumci pričamo kako nam je svega dosta, mislimo da nas više ništa ne veseli, a onda se uhvatimo kako to govorimo pro forme radi jer u svakom novom projektu grebemo, unutra smo, razmišljamo i stalo nam je. Koliko god se bavimo kazalištem, a ja se bavim 41 godinu, uvijek je izazov kad nešto novo radimo, osjećaj je isti kao i na početku. Ništa mi ne nedostaje, stvarno sam sve imala. Realizirala sam se u kazalištu, igrala sam sjajan repertoar, igrat ću dok hodam. Ispunjena sam i to zahvaljujem mojim unukama. Njih četiri su kruna svega što sam napravila u životu. Smisao života - zadovoljno govori.