Pitanje je dana kad će opet neki ubojica pobjeći

Zatvori bez nadzornih kamera, bez vanjskog osiguranja, rešetke koje se zbog slabe kvalitete i dotrajalosti savijaju na visokim temperaturama, po jedan pravosudni policajac u smjeni i na 100 zatvorenika. U klinču s ubojicama, psihopatima, pedofilima, nasilnicima. To je današnja slika stanja u hrvatskim zatvorima. Postoje pravilnici o broju policajaca koji moraju biti na određenom odjelu. Kao i napuci da, recimo, neku ćeliju smiju otvoriti samo tri ili četiri policajca jer su u njoj opasni kriminalci. - Kako će nas četvorica doći otvoriti ćeliju kad sam ja sam samcat na odjelu - smije se policajac, iako mu, priznaje, nije nimalo smiješno. - Kolegi je tako zatvorenik slomio ruku. Zvonio je i policajac je obavijestio šefa da treba ispomoć jer mora u ćeliju u koju ne smije sam. No šef je na to samo odmahnuo rukom. Kolega je otvorio vrata, zatvorenik ih je gurnuo na njega, srušio ga i slomio mu ruku. Sreća da je vikao i dozvao pomoć. Pa mogao ga je i ubiti – samo je jedan od niza svakodnevnih incidenata u zatvorima. Boli ih što za svaki pokušaj bijega, bijeg, pokušaj suicida, za sve odgovaraju isključivo oni. Priznaju da i oni mogu pogriješiti, pogrešno procijeniti, krivo reagirati, ali ih boli kad su sigurnosne mjere zbog uštede svedene na nulu. - Svaki okorjeli kriminalac na izdržavanju dugotrajne kazne planira bijeg. Budući da su zatvori u kojima takvi borave loše osigurani, pitanje je dana kad će neki ubojica pobjeći. Pa sami nam to govore, da će pobjeći kad-tad i da se živi ne vraćaju. Takvima je svejedno koliko će još ljudi pobiti. To su činjenice na koje se nadležni oglušuju, a sve samo da sačuvaju fotelje.