OPET ISTA PRIČA: TKO PETLJA PO REFORMI U SVOJA ČETIRI ZIDA

Mlada novinarka portala srednja.hr, Dora Kršul, dala si je truda i nekoliko dana pomno iščitavala Nacrt Akcijskog plana za provođenje Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije koji je posljednjih mjeseci pripremalo Posebno stručno povjerenstvo za provedbu iste te strategije. A sve s ciljem konačne pripreme i provedbe famozne kurikularne reforme hrvatskog školstva. Dora se uspjela probiti kroz sve te grandiozne fraze da bi došla do vrlo poraznih spoznaja, koje se mogu staviti pod jedan nazivnik: Reforma hrvatskog obrazovanja i dalje ostaje duboko u mraku, pod šapama interesnih lobija, bez želje da se u njezinu provedbu ozbiljno uključi stručna, ali i sva ostala javnost. Jer Povjerenstvo, koje je osnovano da provede Strategiju, iz svoga Akcijskog plana izbacilo je 11 ciljeva iz Strategije, dodalo 12 novih koji u Strategiji ne postoje. Ni ostale brojke nisu bolje: Izbacili su čak 129, dodali 22, a 71 mjeru su modificirali u odnosu na Strategiju. A iza tih brojki skrivaju se neke izrazito loše ideje: naime, Povjerenstvo je u potpunosti izbacilo podciljeve koji se bave podrškom i obrazovanjem djece romske manjine, kao i specifičnim potrebama djece s poteškoćama u razvoju. Zanemarilo se i cjeloživotno obrazovanje, kao i standardizacija školstva. To je samo dio loših odluka koje nisu u skladu sa Strategijom, ali - što je mnogo važnije - gaze načela razvitka zdravog društva u cjelini. I sve to, kao i obično, bez ikakvog pokušaja da se uključe sve zainteresirane strane. Jer kako drukčije objasniti šest dana, od kojih su dva dana vikenda, koliko su od Ministarstva znanosti dobile škole, županije i ostale ustanove da se očituju o prijedlogu? Četiri radna dana, zaista? A pritom ni glasa čuti nije ni iz Povjerenstva, ni iz ministarstva, niti od predsjednice ili većine članova slavne stručne komisije za provedbu reforme. Dakle, igre s hrvatskim obrazovanjem se nastavljaju u vrlo krivom smjeru. Dok smo se zabavljali s političkim obračunima oko fotelja u ministarstvu, u pozadini se vodila, i vodi se i dalje, nepoštena borba za ono na što će se tako rado pozvati sve strane u kojekakvim kampanjama - javni interes. Obrazovanje - napredno, upućeno, afirmativno, obrazovanje koje djeci otvara mogućnosti i daje alate za snalaženje u sadašnjosti, a ne tek identificiranje s duhovima prošlosti, a njihovim učiteljima, roditeljima i cijelom društvu daje vjeru u bolju budućnost - to nam treba, sad. Ali zašto ne bismo potrošili još koju godinu na zaostale ideje, privatni interes čak i u školstvu, te egoizam? Očito imamo vremena za to.

ŠKOLE, ŽUPANIJE I SVE DRUGE USTANOVE IMALE SU SAMO ČETIRI DANA ZA ANALIZU PLANA