Zelenim kiparstvom počeo se baviti nakon što je 1995. godine ostao bez posla. Radio je 20 godina kao metalac u jednoj varaždinskoj radionici. Morao si je pronaći hobi jer, kaže, najgore je besposleno sjediti i razmišljati o tome što vas je snašlo.

– Učinilo mi se da se na jednoj biljci nazire oblik kokota i pomislio sam: ‘Hajde da probam’. Počeo sam formirati svoj prvi lik, a pijevac je u punom obliku došao za 7-8 godina – rekao je Flegar. Kad radi svoje kipove, ne treba mu predložak. Ne radi po modelu nego po ideji, viziji iz glave. Kaže da od 1995. godine ni jednom nije pogriješio. Štetu na njegovu zelenom kipu mogu napraviti samo unuci kad mu otkinu granu. Vladimir se ne ljuti na njih nego strpljivo čeka sljedeću sezonu da izraste nova grančica. Dodaje da sa svojim djelima ne može žuriti jer je ovisan o brzini rasta biljke. – Formiranje grma počinje od male sadnice. Orežem ga i čekam sljedeću da poraste i nastavim s radom. Treba proći 10-ak godina da grm poprimi željeni oblik – kaže. Sad je skoro 400 primjeraka smješteno na 300 kvadrata dvorišta njegove kuće u Sračincu pokraj Varaždina. Njegovi zečevi, motocikli, vjeverice... već su metar visoki i tek sad su spremni za preseljenje. Flegaru su najzahtjevniji bili motocikli i ljudski oblici. Supruga Anica podržavala ga je u ideji da ljubav prema orezivanju grmlja pretvori u posao. Zovu ga da svoje primjerke pokaže na festivalima cvijeća u Hrvatskoj. Njegov proboj počeo je 2005. godine izložbom u Čakovcu, nakon koje su ga zvali da izlaže na zagrebačkom Bundeku. Japanci su tad gurali ruke u grmlje i tražili kalupe. – Ljudi misle da se topiary radi serijski, na žičanim kalupima, ali to nije dobro. Kad biljka izraste na kalupu, u jednom trenutku više je ne možete šišati jer na površinu izlaze deblje grane pa gubi i na estetici – kaže. Za njegove radove zanimaju se Slovenci, Srbi, Austrijanci i Belgijci. Javili su mu se i iz Kolumbije. Cijena jednog njegova zelenoga kipa je oko 15.000 kuna. Dodaje da je to sjajna zanimacija za ljude koji imaju stresan posao. Sjesti i obrezivati topiary škaricama, kaže, najbolje smiruje. Njegovim skulpturama, osim supruge, ponose se i sin te dvije kćeri. Ipak, tatinih ruku djelo gledaju iz daljine. – Pomogli bi oni, ali se ne usude da ne pokvare. Stalno ponavljaju: ‘Tata, mi bismo radili s tobom, ali kaj ako nešto krivo porežemo?’ Kad otvorimo park, lakše će se kretati kroz pojedine figure, pa će se valjda i ohrabriti – kaže Flegar.