KAKVA MEDALJA, LJUDI?! PA MI SMO DRUGA LIGA
KAKO I ZAŠTO? Trebalo bi se stvarno jedanput konačno spustiti na zemlju i prestati vjerovati da smo nekakvo košarkaško čudo. Jer nismo. Pa kadeti i reprezentacija do 20 godina ljetos su igrali EP Divizije B. Hej, drugu ligu!
U onim rijetkim trenucima kad nitko ništa od njih ne očekuje, najčešće su - ludilo. A kad su favoriti u bilo kojem smislu, najčešće je to - debakl. Nacija smo koja voli košarku, koja je odgajana uz Dražena, Kukoča i Rađu, nacija koja lako upada u euforiju, ali košarkaška reprezentacija očito je žrtva svega toga. Iako je lakše to poželjeti nego izvesti, jer do sljedećeg turnira opet će se sve ovo lagano zaboraviti, trebalo bi stvarno spustiti se na zemlju i prestati vjerovati da smo nekakvo čudo. Jer nismo. I to smo već davno trebali naučiti. Iako svakoga tko voli hrvatsku košarku ili je pokušava zavoljeti, epilog poput nedjeljnog boli. Najviše, nema sumnje, boli njih. Bojana Bogdanovića, Darija Šarića, Acu Petrovića i ostatak društva koji je potrošio još jedno ljeto ni na što.
BEZ PLANA I BEZ MUDA
Promašeno ljeto? Tako nekako. Kao što je promašena bila i priprema za najvažniju utakmicu, kao što su promašeni bili i svi oni šutovi... Analize su nakon svega čak i suvišne. I to sve govori. Kad ne znaš ni odakle početi, ni gdje završiti. Izbornik ima svoj dio krivice, svaki od igrača također, baš kao i svi mi koji smo se nadali i vjerovali, pumpali nekakvu euforiju. Svi osim Bojana Bogdanovića. U Istanbulu smo tog famoznog 10. rujna bili bez plana, ideje, bez hrabrosti i odvažnosti. Bez muda. I, kako kaže i sam Babo, bez onog najvažnijeg. - Mi očito nemamo kvalitetu. Žalosno je to reći, čak me i sram to reći, ali je tako. I vjerojatno je Bojan u pravu. Drugog odgovora na sva otvorena pitanja nakon svih ovih godina jednostavno nema. Ma koliko analizirali. - Stvorila se neka priča o nama, da smo mi kao nešto u stanju, a očito je da ne možemo ništa priznao je i Dario Šarić. I on je, nažalost, važan dio problema. Lako ga je voljeti, poseban je igrač, ali na ovom turniru nije bio ni sjena onoga što može i mora biti. Kaže Aco da se čak nije ni šalio, nije bio prvi u zafrkanciji kao inače, da nije mogao do njega doprijeti... A takav Šarić, zakočen i zatvoren, ne može ni na parketu pokazati čaroliju koju, uvjerili smo se puno puta, ima u sebi.
ODLAZI GENERACIJA
Kad je tako, kad ni Šarić nije onaj Dario kojeg poznajemo, kvaliteta se doista svede na Babu. - Da je svatko od nas imao samokritike prije utakmice, ne bi sve ovo ovako završilo! I to je rekao Bojan. I sve je rekao. Uporno letimo previsoko, a pad je redovito bolan. Toliko puta smo upirali prstom u ovog ili onog, tražili krivce, a na kraju sve to ispada uzaludno. U ove 22 godine kroz hrvatsku reprezentaciju prolazili su izbornici i igrači, mijenjale se generacije, a priča je uvijek otprilike ista. I, što je najgore, velika je opasnost da će ovo stanje potrajati i dalje. Sprema se, naime, smjena generacija, odlaze Popović i Tomas, Ukić, Simon, Žorić... Ostaju Šarić i Bender, nadamo se i Bogdanović, koji bi trebali predvoditi novu generaciju. A nju će činiti, ako ne budu imali neke druge planove, još i Hezonja, Žižić, Zubac... I tu negdje ta priča dobiva svoj zaplet. Ove tri točke zapravo bi mogle biti i prava, klasična točka. Traume koje proživljava seniorska reprezentacija reflektira se i na mlađe uzraste. Koji su danas daleko od vrha u svojim kategorijama, u kojima su nekad naši klinci dominirali. Pa opet nismo dobili igrače vrhunske klase. Što nas tek čeka sad, kad se klinci vucaraju po kojekavih B divizijama, pokušavaju uopće doći do prve klase. I tko će ih voditi? Pitanja je puno, a odgovora baš i nema...
ŽIVOT U B DIVIZIJAMA...
Tu dolazimo i do odgovornosti Stojka Vrankovića i njegove ekipe. Pobjesnio je Drniški Orao nekidan i održao javnu lekciju Petru Skansiju. Nakon Rusije nije se oglasio, ne dijeli lekcije, jednostavno ga nema. Kao ni nogometnoga kolege Šukera? Neće mu se svidjeti ova usporedba, ali tako nekako. (mv)