KATASTRO POŽARI I POPLAVE BIT ĆE SVE U

U LICI VIŠE NEĆE BITI KRUMPIRA I KUPUSA, A RAZINA MORA ĆE NARASTI 20 CENTIMETARA

Katastrofalne suše, poplave, potresi, alarmantno topljenje leda na Zemljinim hladnim polovima, dramatično povećanje globalne temperature...To se više, najvjerojatnije, ne može zaustaviti, tvrdi Branko Grisogono. Poznati znanstvenik i profesor na Prirodoslovno - matematičkog fakulteta u Zagrebu, prilično je uvjeren da srljamo u vlastitu propast. - Ugljični dioksid i ostali staklenički plinovi deponirali su se već u oceanima i atmosferi, kao i toplina koja se sve više spušta u dublje slojeve oceana. Zatopljenje se sad u oceanu vidi i na 600 do 700 metara dubine, a ne samo do 200 metara, što je bio slučaj prije 20 godina - objasnio je. Poznato je pak, da što je temperatura mora toplija, veća je mogućnost za nastanak ekstremnih pojava, poput uragana. Oni se hrane iz termalne neravnoteže između oceana i donje atmosfere. Što čovjek onda još može napraviti da se izbjegnu katastrofe, budući da se ove promjene više ne mogu zaustaviti? - Može se izbjeći eksponencijalni rast temperature tako da smanjimo korištenje fosilnih goriva, a upotrijebimo električnu i sunčevu energiju - tvrdi. Uvjeren je, međutim, da malo tko tako razmišlja, a ne pomažu ni političari koji izdvajaju premalo novaca za istraživanja. U Jadransko more doći će agresivne ribe koje će biti prijetnja postojećima, a Plavac mali više se neće uzgajati u južnoj Dalmaciji jer će mu biti prevruće. Profesor dodaje da će i kupus i krumpir u Lici i dalmatinskom zaleđu postati upitni, ali da će zato, možda, Lika za 30 godina imati dobar rizling. A sve to ukoliko se globalna temperatura poveća za 4,8 stupnjeva, umjesto samo 2 što bi bilo puno prihvatljivije i mogli bi se s time bolje nositi. - Tu je i dolazak novih vrsta komaraca, buba, leptira i ptica, dok će se neke naše domaće vrste ptica seliti više na sjever. Sjevernije bi se mogla preseliti i vegetacija. Za to treba puno godina, ali je moguće - kaže. Podići će se i razina mora. - Izračuni pokazuju da bi se razina mora kod nas do kraja stoljeća mogla podignuti za 20-ak cm. Spasit će nas visoke rive, ali na oprezu moraju biti neki od otoka koji imaju niže rive i zapadna Istra. Ova poplava koja je bila u Ninu lako bi se mogla ponoviti. Uvjeren je da bi meteorološki radari uvelike mogli pomoći i predvidjeti svaku poplavu na Jadranu.

- Mogli bi lokalno predvidjeti takve poplave par sati unaprijed. DHMZ radi na nabavci tih radara, ali to ide jako sporo i traje već godinama. Jedan radar košta oko 2 milijuna dolara, a trebala bi nam barem tri. Nakon toga treba nam prikladno obrazovanje radarskih meteorloga - objasnio je. Znanstveniku rođenom u Suhopolju kod Virovitice, vrijeme obrazovanja ostalo mu je u najboljem sjećanju. Diplomirao je i magistrirao na Prirodoslovno - matematičkom fakultetu, a posebno je ponosan na doktorat iz fizike u Institutu za istraživanje pustinje u Renu, u američkoj državi Nevadi. - Pogledajte mi ten, tada sam ga potpuno uništio. Po cijele sam dane u pustinji na 52 stupnja Celzijusa radio istraživanja, bez zaštite, samo sa šeširom na glavi. Polijevao sam se galonima vode da nekako izdržim. Doktoranti su tamo bili potrošna roba, no meni nije smetalo. Radi se o izrazito moćnom institutu na kojem su radili profesori za koje sam jako želio da mi predaju. Zato sam se i upisao - rekao je. Nakon pustinje odlazi u Švedsku na postdoktorat i počinje raditi kao predavač na sveučilištu Uppsala. - Tamo su me zvali Brankenstein jer sam nametao užasno visoka pravila kojih se valjalo pridržavati na predavanjima - otkrio je. Poslije je otišao u Aziju, Afriku, Nigeriju, a u Tibetu je dao novac za izgradnju škole. Dok je bio u inozemstvu, radio je u Hrvatskoj kao gostujući profesor. Studenti su ga obožavali. - Govorili su mi: “Profesore, pa gdje da nađemo nekoga poput vas kome možemo govoriti ‘ti’ i nakon nastave otići na pivu”. Pomislio sam si: Ajde dobro, dobili ste me - smije se Grisogono. U Hrvatsku se, tako, vratio 2003. godine na triput manju plaću. - Mislim da me vole jer sam u potpunosti predan ovom poslu. Sigurno ne zato što sam blag i popustljiv kad je gradivo u pitanju. Imam komadoski stil i dajem im zadatke koje nekad ni sam ne znam riješiti. Samo želim vidjeti koje su njihove granice i što ćemo sve otkriti kad se bacimo na posao. Unatoč tome, na kraju nitko ne padne ispit - tvrdi. Život u inozemstvu međutim, još ga privlači i od njega nije odustao, kaže. - Otići ću u Nepal možda. Svakako u neku siromašnu zemlju u kojoj ću moći pomagati. U Hrvatskoj mi najviše smeta što je uvijek važnija forma, a ne sadržaj. (Iva Milotić)