VEĆ 26 GODINA UPORNO TRAŽE SVOJE NAJMILIJE

BRANILI SVOJE Miroslav Harča, Željko Cestarić, Milan Magdić i Luka Ordanić branili su svoje domove. Neki su u borbi s četnicima bili ranjeni, a svima se izgubio svaki trag OBITELJI HRVATSKIH BRANITELJA PRIŽELJKUJU DA SE BAREM PRONAĐU POSMRTNI OSTACI

Već godinama palim svijeću 1. srpnja, na tvoj rođendan. Sagradili smo ti kuću čekajući te, kuću iz tvojih dječačkih snova, sve u nadi da ćeš nam se vratiti. Ta mi je kuća prazna bez tebe, a srce me sve više boli. Gledam tvoju fotografiju svaki dan i molim Boga da saznam istinu o tebi. Plačem i suza suzu stiže u boli za tobom, sine moj...Te je riječi svojem nestalom sinu Miroslavu, pripadniku legendarne 7. gardijske brigade Puma, napisala Ružica Harča (59) iz Siska. Njezin sin Miroslav nestao je na Dinari, u svibnju 1995. godine. Sa njegovim nestankom ne može se pomiriti ni dan danas. - Tog 5. svibnja 1995. trajao je žestok napad na Dinari. Nakon ranjavanja Miroslav je ostao ležati u nesvijesti kraj dva mrtva suborca. Jedan ga je kolega pokušao izvući, ali od četničkog granatiranja nije uspio. Čula sam da su ga odvukli četnici, da je bio živ i da su ga mučili. Tu mu se gubi svaki trag. Evo, prošle su godine, čula sam različite priče, ali o sinu ni danas ne znam istinu - nemoćno sliježe ramenima Ružica. Njezinu tugu i bol u potpunosti razumiju Luka (78) i Mara Cestarić (70) iz Gline. Kubura koju je njihov nestali sin Željko izradio od drveta i cijevi kako bi sa suborcima imao čime braniti svoje selo Viduševac, jedino je što im je od njega ostalo. Željku se svaki trag izgubio u listopadu 1991., kad je Viduševac pao i kad je srbočetnička vojska ušla u mjesto. Pitamo Luku kako preživljava sve te godine bez sina. Umjesto odgovora, pokriva lice i jeca. Sva bol koju je zatomljavao punih 26 godina izašla je na površinu. Kad se sabrao, to više nije bio veseli Luka. Bio je to tužan, bolom, ogorčenjem i očajem skršen i neutješan otac. - S tim liježem, s tim se ustajem. I eto, slomili mi živce i zdravlje. Ne mogu više normalno funkcionirati. Sve zahvaljujući bandi. Oprostite na izrazu, ali okupatore ne mogu drugačije nazvati. Oni koji su pobjegli u Njemačku dobro su prošli. A mojeg Željka, koji nije htio ići nigdje nego braniti domovinu, više nemasusprežući suze iskreno nam priznaje Luka. Mira već 26 godina nema ni Vukovarka Bronka Magdić (60). Supruga Milana, hrvatskog branitelja, posljednji je puta vidjela u rujnu 1991. godine. Nakon pada grada i sama je završila u logoru iz kojeg je, pukom slučajnošću, uspjela izvući živu glavu i vratiti se sinu i kćeri koji su za to vrijeme bili kod njezinog oca u Njemačkoj. O suprugu je tek saznala da je kao ranjenik iz vukovarske bolnice odvezen na Ovčaru. No, njegovih posmrtnih ostataka nema ni dan danas. - Tu noć, 14. rujna, jako je puno tenkova dolazilo iz Negoslavaca. Gađali su podrume i poginule su cijele obitelji. Neko vrijeme sam se skrivala kod susjeda, sve dok me nisu zarobili - prisjeća se tih mučnih trenutaka Bronka. Nakon što je prošla torturu Veleprometa i Negoslavaca, 26. studenog zaputila se u Njemačku ocu, sestrama i svojoj djeci. Smršavjela je 10 kilograma i potpuno posijedila. - Djeca i rodbina jedva su me prepoznali. Nakon pada Vukovara neki Srbi poznanici rekli su mi da je moj Milan na Ovčari i da će se teško izvući. Od šogora sam doznala da je teško ranjen i da je bio u bolnici. Iz Njemačke sam telefonirala i slala upite u Međunarodni Crveni križ. Odgovarali su mi da je u bolnici u Novom Sadu, pa u logoru Stara Gradiška, ali mislim da su sve to bile laži - nemoćno šireći ruke govori ova tužna žena. Kaže da se samo nada da će supruga pronaći kako više ne bi morala obilaziti masovne grobnice i kako bih ga mogla dostojno sahraniti. - Još i danas se trgnem kad ugledam nekoga sličnog njemu na križanju - kroz suze priznaje Bronka. A mjesto gdje će dolaziti zapaliti svijeću i pomoliti se na grobu oca, već više od dva desetljeća priželjkuje i Barica Ćorić (60). Na dan napada na Baćin 1991. godine oca Luku Ordanića preklinjala je da pođe s njima na sigurno. Odbio je i ostao na kućnom pragu u Baćinu braniti svoje selo i ognjište. Nikada ga više nije čula ni vidjela. - Priča je bilo svakakvih, a jedna od njh je da je moj otac tri dana mrtav ležao ispred svoje kuće i da su ga vidjeli kako