Privrženost roditelja utječe na kasnije odnose u životu

TEORIJA PRIVRŽENOSTI Nekoliko je stilova prema kojima se može zaključiti kako će se ponašati prema drugima kad odrastu

Iako to roditelji često ne rade namjerno, svojim ponašanjem utječu negativno na mentalni razvoj djece, zbog čega kasnije imaju probleme u stvaranju zdravih međuljudskih odnosa. Stručnjaci sve više pozornosti posvećuju psihološkom pristupu “teoriji privrženosti”, po kojoj ono što nam se događa u prvoj godini utječe na to kako ćemo se u životu povezivati s drugima. Teorija je prvi put spomenuta još prije 50-ak godina. Psihijatar Amir Levine tvrdi kako se s velikom točnošću može predvidjeti kako će se ljudi ponašati u romantičnim odnosima na temelju stila privrženosti koji su izgradili kroz djetinjstvo, otkriva portal mindbodygreen. com. Tako sigurna privrženost proizlazi iz odnosa u kojem roditelj odgovara na djetetove potrebe te se ono osjeća sigurno i zaštićeno. Kad odrastu, sigurni su u sebe te su sposobni graditi zdrave i dugotrajne odnose. Do izbjegavajuće privrženosti dolazi kad roditelji nisu bliski s djetetom i ne odgovaraju na njihove potrebe. Dijete razvija emocionalnu blokadu i izbjegava kontakt jer tako prikriva strah od odbacivanja, što kasnije primjenjuje na odnose u odrasloj dobi. Opiruća privrženost nastaje kad roditelj malo prihvaća dijete, a malo ga odbacuje. Takva djeca istodobno žele pozornost, ali i pružaju otpor, a odrastaju u nesigurne ljude osjetljive na stres te ovisne o tuđem odobravanju. Dezorganizirano-dezorijentirana privrženost nastaje kad dijete ne dobiva ljubav, potporu i utjehu. Osjeća se nesigurno i nevoljeno. Kasnije kroz život su nepovjerljivi, a znaju imati problema s privrženošću. Odgoj bez privrženosti najčešće se viđa kod djece koja nisu odrasla u obiteljskom domu ili koja su živjela uz emocionalno nedostupne roditelje (ovisnike i sl.). Kad odrastu, mogu imati problema s agresijom i biti nezainteresirani za druge ljude. (aš)