DJEVOJČIC OPET BIH

DA MI KĆI DOĐE I KAŽE DA ŽELI IĆI BRANITI HRVATSKUHR REK

Donaldu je baš lijepo na turneji po Aziji. Mogla bih i ja na tu stranu. Malo Peking, malo Japan, pa skoknem i do Koreje... Onaj tko kaže da vrijeme liječi rane je budala. Meni je svake godine sve teže i teže, ali pozitivna sam osoba i ne volim se prisjećati loših stvari. Radije mislim na ono dobro iz tih dana, priča nam Sandra Horvat (40), najmlađa braniteljica Vukovara. U rat je krenula sa svega 14 godina. Njezin sadašnji muž Josip, u ratu poznatiji pod nadimkom “Mađar”, bio je zapovjednik tenkista, odnosno 4. bojne 204. brigade, kojoj se Sandra priključila 1991. Kako navodi, Josip je bio jedini koji je rekao da kao maloljetna žena, još djevojčica, može ratovati s njima. - Nisam bila povlaštena, radila sam sve kao i ostali. Morala sam znati sve o naoružanju, eksplozivima... U ratu nema muških i ženskih, svi smo bili kao jedno - kaže Sandra. U noći na 18. studenog ratne 1991. Sandra je sa suborcima krenula u proboj iz rodnog Vukovara. Prethodno su tjednima čekali obećanu pomoć iz Vinkovaca koja nikako nije stizala. Njih 46-ero krenulo je nešto iza 2 ujutro prema izlazu iz Vukovara. - Bio je mrkli mrak, nismo vidjeli prst pred nosom. Svi skupa držali smo se za ruke. Bojala sam se samo da se ne izgubim od suboraca, a kiša je lijevala. Bili smo mokri do kože - prisjeća se Sandra. Tijekom proboja transporter srpske vojske vidio ih je na području područj između