Živim s 50-ak gelera u tijelu
NIJE SE PREDALA Vukovarka Vasilija Tucker skuplja humanitarnu pomoć za Vukovarce koji jedva preživljavaju. Nije zaboravila svoj grad
Muž i ja smo uspjeli 30ak obitelji podići na noge. Brinuli smo i za devet vrtića, a trošimo i svoj novac samo kako bismo pomogli Vukovarcima koji su danas gladni i siromašni. Rekla nam je to prije nekoliko dana vukovarska braniteljica Vasilija Tucker (58). S mužem Robertom zajedno volontira na humanitarnom projektu “Refugee Relief”, koji pomaže ljudima preko Ujedinjenog Kraljevstva. Godišnje podijele 45 tona stvari i osobno se brinu da sve stigne u prave ruke. gubila sam pojam o vremenu i datumu te sam znala samo kad je dan, a kad noć. Jedno sam vrijeme imala sat koji mi je dala kći, no dala sam ga suborcu koji je poginuo - prisjetila se Vasilija. On se zvao Branko Drinovac i u Vukovar je došao iz Pleternice. Bio je na stražama pa mu ga je dala kako bi pratio vrijeme. Poginuo je na isti dan kad je ona ranjena te su joj ga dali u vukovarskoj bolnici. - Kad su mi dali taj sat, bio je potpuno krvav. Čuvala sam ga dugo, a onda sam ga odlučila pokloniti Brankovoj majci - ispričala je Vasilija. Na prvoj liniji, kaže, nisu stigli plakati i tugovati za poginulima. Poslije ranjavanja oplakivali su sve koji su bili među njima. - Ranjena sam 10. listopada, kad smo išli u akciju spašavanja ranjenog vojnika. Imali smo vodiča kroz sajmište, no Srbi su nam spremili zasjedu. Kad su nas primijetili, počeli su pucati na nas iz svih oružja. Probala sam se skloniti sa strane i nogom sam udarila u jednu kapiju kako bih se sklonila u dvorište. Unutra je bio ukopan tran- sporter - ispričala je detaljno taj trenutak Vasilija. U nju su ispucali šest metaka, a s još pet ju je pogodio snajperist. Ležala je na tlu i nije mogla pomaknuti noge. - Uza sebe sam imala ručnu bombu i pokušala sam je pomaknuti do usta ako Srbi prvi dođu do mene. Nasreću, pokupili su me suborci nekoliko sati kasnije i izvukli na sigurno - ispričala je Vasilija. Zbog boli i teškog stanja mnogo se detalja ne sjeća. Imala je sreće što joj se krv zgrušala jer je vani bilo toplo. Inače bi iskrvarila i ne bi joj mogli pomoći. Dok su je vukli po tlu, pogodili su je mnogi geleri, a u tijelu ih ima još 50-ak. Probudila se tek u vukovarskoj bolnici, u kojoj su je operirali i sanirali rane. Krvavu uniformu su joj izrezali te je obukli u pidžamu, u kojoj je izašla iz grada. - Bila sam u prvom kamionu sa stotinjak ranjenika koje
su izvukli iz grada. Taj dan dogovoreno je primirje, no Srbi ga nisu poštovali. Stavili su me u polusjedeći položaj i na mene naslonili druge ljude - rekla je Vasilija. Njihov put je trajao od 11 do 2 sata u noći, kad je njihov kamion stigao u Đakovo. Ostale ranjenike nikad nisu pustili iz bolnice. - Kroz rupu na ceradi vidjela sam kako nas gađaju kamenjem. U jednom trenutku vidjela sam regularne vojnike JNA uz koje su bili četnici s bradurinama. Mislim da bi nas, da nije bilo ovih iz JNA, sve poklali - kaže Vasilija. Kasnije su je poslali u zagrebačku bolnicu Sveti Duh. U grad su joj doveli i djecu koju je tad prvi put vidjela od rastanka u Vukovaru. Budućeg muža Roberta upoznala je 1995. preko ljudi koji su nosili humanitarnu pomoć. Taj posao danas zajedno rade i misle da bi država puno više trebala raditi za Vukovar. - Ljudi ondje i dalje teško žive, a najgore je što nemaju posla - kaže Vasilija. Vidi promjene nakon rata, a prvi put kad je ondje došla, kaže, nije bilo ni ljudi ni ptica. - Išla sam autom po praznom autoputu kako bih došla u Borovo vidjeti svoj stan. U njemu je živjela jedna obitelj, a kad mi je neka žena otvorila vrata, prepala se - prisjetila se. Tek kasnije je saznala da je među Srbima bila na zlu glasu i da su o njoj izmišljali laži.