A treba li Slovenija išta od Hrvatske, pitali smo. Ništa osim drvenih trupaca, nasmijao se Zoran i dodao da iz njegova šumovitog kraja drva putuju u Sloveniju kao luda.
Iz Čabra svakodnevno za Sloveniju odlaze i dva autobusa puna ljudi. Rade u Kovinoplastici, šumarskoj tvrtki GG Postojna, manjim privatnim tvrtkama, a i puno naših šofera, otkrio je Zoran, vozi za Slovence. Požurili smo na autobusnu stanicu nešto prije 14 sati. Bila je puna. - U Kovinoplastici radim već 17 godina. Do tamo putujem oko 20 minuta. Nije mi problem, sretan sam što imam posao. U Hrvatskoj ga nikad nisam uspio pronaći - rekao je muškarac srednjih godina i brzo požurio u autobus. Gospođa koja je žurila za njim nije bila zadovoljna. - Ispričat ću vam jednu anegdotu. Malo dalje živi susjed, moj dobar prijatelj, kojem je nekad strašno išla na živce ova situacija s granicom. Nije to mogao prihvatiti. Onda je jednog dana odlučio. ‘Više ne idem u Sloveniju ni za živu glavu, ne želim ništa slovensko niti želim čuti za njih’, rekao mi je. Bilo mi je to malo smiješno, ali poštovao sam njegovu odluku. Jedne večeri u dosta kasni sat netko mi zakuca na vrata. Bio je to on. Pitao me imam li išta kruha. ‘Kruha, u ovo doba?’, rekao sam i mislio da mi je prijatelj poludio. Odgovorio je da su mu kasno toga popodneva došli gosti i da tad trgovina s hrvatske strane više nije radila, a zakleo se da u slovensku neće ići. Sad je ipak u problemu jer mu kruh treba. Rekao sam mu: ‘Znaš što, evo ti moj kruh, ali moram ti reći, to ti je slovenski kruh, ne znam hoće li ti biti po volji’. Obojica smo se nasmijali do suza, a on je na kraju shvatio koliko je glupo u ovom kraju u kojem živimo donositi takve sulude odluke. Od tada se opet otvorio prema Sloveniji rekao je Janko. Pokazao nam je svoje štale u Sloveniji, boćalište u Hrvatskoj, konobu također u Hrvatskoj, pa pušnicu za meso u Sloveniji... Malo dalje, posjetili smo stari bračni par. Zlata (66) i Janko (78) Stipanović žive u kući na broju 1a. Nalaze se u Hrvatskoj, a šest metara ispred njihove kuće prolazi granica. Pogranične propusnice više im ne trebaju. Policija ne provjerava lokalne stanovnike, sve ih već znaju. Drugi pak prolaze i detaljnu provjeru na granici. To smo doživjeli u Dubravi Križovljanskoj. Nalazi se u općini Cestica, nedaleko od Varaždina. - Parkirajte sa strane i izađite - naredili su našem vozaču. Nestao je s našim osobnim iskaznicama i nije se vratio oko pola sata. Iz automobila koji su prolazili kraj nas ljudi su nam upućivali znatiželjne poglede. Izgledalo je kao da imamo teži problem sa zakonom. Potom, samo što se naš fotoreporter vratio, slovenska policajka ponovno ga je pozvala. - Otvorite prtljažnik - rekla je. Sve je detaljno pogledala i onda nas pustila. Ali policija je krenula za nama. Moraju provjeriti jesmo li lagali. Uputili smo se u kafić Zeko koji se nalazi na hrvatskom teritoriju. Ipak, jedina cesta kojom se može doći do njega pripada Sloveniji. Stroge kontrole vlasnicima kafića, supružnicima Sanji (39) i Mladenu Mihinu (43), otežavaju život. Potrepštine za kafić uvoze iz Hrvatske, iako je izbor veći u Sloveniji. Gosti koji im dolaze uglavnom su Slovenci, iako je njihova gostionica “hrvatska”, a plaćaju im i u hrvatskoj i u slovenskoj valuti. Pričaju miješano, ponajviše kajkavskim dijalektom. Dubrava je pretežito hrvatsko selo, ali većina tamošnjih ljudi prijavljena je u Sloveniji, u kojoj i rade. Puno je i miješanih brakova te, kako kaže Sanja, gotovo da i nema “čistih” Slovenaca. Ugodni razgovor s mladim parom trebalo je prekinuti. Vrijeme do kojeg smo prijavili policiji da ćemo ostati u Zeki opasno se bližilo. Požurili smo se utrpati u auto. Mahnuli smo Mihinima, a mogli smo komotno i policiji, koja nam je još bila za petama.