Ponosan sam na svojeg tatu Vladimira
DVA KILOMETRA Pukovnik Julije Novak i Josip Horvat - Mađar s Davorinom su prošli put od zapovjedništva do crkve svete Petke, gdje je Vladimir Urban nestao
Vladimir Urban prihvatio nas je kao obitelj kad je došao u Vukovar i tu smo s njim dijelili zadnje trenutke. Zvali smo ga Deda, to mu je bilo kodno ime. Nije se bunio. Bio je stariji od nas, dobar čovjek, svi smo ga voljeli. Navukao bi na glavu neku kapicu, samo bi nos virio. Napravio je mnogo toga korisnog, pomogao je osposobiti nekoliko topova, objašnjava Davorinu Urbanu pukovnik Julije Novak. Davorinov otac, visokopozicionirani časnik JNA, otišao je u mirovinu 1991. godine i dragovoljno otišao braniti Vukovar. Iz njega se nikad nije vratio jer je nestao u proboju. Novak i Josip Horvat - Mađar Davorina su proveli rutom proboja, od zapovjedništva do crkve svete Petke, gdje je njegov otac nestao. - Evo vidiš, Davorine, krenuli smo s ovog mjesta prema općini i dva puta se vraćali jer je došla zapovijed koje sve ljude moramo pokupiti iz bolnice. Znao sam da će me, ako me uhvate, oderati, za mnom su letjeli kao u kaubojskom filmu. Molili smo ih, ali nisu željeli ići s nama. Tvoj otac je rekao: ‘Dobro, Mađar, kojim vozilom idemo?’ Pogledao sam ga i odgovorio: ‘Pa, dopukovniče, ne idemo vozilom, to je proboj, idemo pješice’ – prisjetio se Mađar. Ruta proboja do mjesta nestanka Vladimira Urbana bila je duga dva kilometra. - Prvobitni plan bio je da se miniraju mostovi na Vuki, da se povuče Mitnica i da se svi koncentriramo oko bolnice u očekivanju nekog hipotetičkog proboja. Da se brani bolnica. Ali onda je izostao proboj, izostale su radnje, Borković je teška srca dao zapovijed da se ide u proboj, rekao je da će opet biti križni put, ali što se može. Sve što se moglo kretati pripremilo se za proboj – prisjeća se Julije Novak. Dok koračamo vukovarskim ulicama, Mađar i Novak objašnjavaju kako su se kretali kroz blatnjave ceste, kraj razrušenih kuća i spaljenih automobila. Ići u proboj, kažu, bilo je riskantno, neizvjesno, nitko nije znao što ih čeka. Bilo je najsigurnije ići kraj kuća jer su koliko-toliko zaklanjale ljude. No granate su padale posvuda i te krhotine i komadi cigle mogli su biti pogubni za ljude. - Nismo imali novca, a ja sam uz dokumente imao i vozačku dozvolu za tenk. Kad smo došli do ovog mjesta, Adica je zovemo, svuda su bili četnici, tenkovi i zaostala pješadija. U jednom trenutku zapovjednik Borković mi je rekao: ‘Hajdemo se mi, Mađar, vratiti nazad, da to uništimo’. Upitao sam ga: ‘A čime da to uništimo kad više nemamo protuoklopa?’ Ovom smo se stazom uputili prema pravoslavnoj crkvi svete Petke. Išli smo polako, jedan iza drugog – prisjeća se Mađar, kojem su u proboju sudjelovali i supruga i djeca. Hodajući šumom, već nadomak crkve kraj koje je Urban nestao, prekaljeni ratnici objašnjavaju kako je ovaj dio bio vrlo rizičan jer su ga zauzeli