Tri mjeseca sam bio u komi, sad igram nogomet

ŽIVOT POSLIJE Nakon stravične prometne nesreće u Sisku tri je mjeseca bio u komi i još dva u budnoj komi. Liječnici su prognozirali da više neće hodati

Ležao sam priključen na aparate, u totalnoj komi, gotovo tri mjeseca. Tad su liječnici mojim roditeljima rekli da počnu razmišljati o tome koliko dugo me još žele držati na aparatima. Rekli su im da nema puno nade da ću se probuditi. Moje tijelo, izmučeno brojnim teškim ozljedama, ubrzano je propadalo. Imao sam 90 kilograma kad sam nastradao, a postao sam sjena od 48 kilograma. i s Cipra, gdje sam igrao godinu dana, i dobio angažman u Segesti iz Siska. Nakon treninga prijatelj s kojim sam trenirao zvao je na piće. Sjeli smo u automobil koji je vozila njegova djevojka. Neko vrijeme smo se vozili, a onda se više ničeg ne sjećam. Rekli su mi da je vozila brzo, da je bila pod utjecajem alkohola. Ušla je prebrzo u zavoj, autom smo kupili znakove i drveće uz cestu i završili na krovu. Ja sam bio suvozač. Njima dvoma nije bilo ništa, a ja sam pretrpio mnoge ozljede. Slomljen kuk, zdjelica zarotiranMAO a, smrskana ruka i koljeno, polomljena rebra koja su završila u plućima i, što je bilo kobno, jak udarac u glavu, od kojeg sam odmah pao u komu. Iz te kome nisam se budio tri mjeseca, a iduća dva mjeseca bio sam u budnoj komi i imao sam amneziju. Iz bolnice u Sisku premješten sam u Osijek, a onda u Krapinske toplice - prepričava Igor taj kobni dan i mukotrpne mjesece koji su uslijedili, a koji su bili najteži u životu za njegove roditelje Gašpara i Mariju. Oni su se brinuli o sinu koji je ležao u bolnici. Unajmili su i stan u Sisku kako bi ga mogli posjećivati svaki dan. - Kad sam se probudio iz kome, pored mene su bili roditelji i sestre. Nisam ih prepoznao. Nisam nikog prepoznavao i to me uplašilo. Liječnici su rekli da je to privremena amnezija. Nisam znao ni zašto sam u bolnici, pa su mi rekli što se dogodilo. Ničeg se toga ne sjećam. Sjećanja su se počela pojavljivati tek tjednima i mjesecima kasnije. Onda sam počeo prepoznavati ljude. Ni govoriti više nisam znao, a ni hodati. Osjećao sam se kao ponovno rođen. Mama se upravo tako i brinula o meni, kao o djetetu. Učila me govoriti, hodati, jesti, ići na toalet. Imao sam osjećaj da sve to znam, ali ništa nisam uspijevao učiniti. Želim joj nešto reći, a ono što izgovorim ništa ne znači, nitko ne razumije. Nisam joj mogao ni napisati jer mi je desna ruka uništena, a lijevom nisam znao pisati. Bio sam dešnjak, a sad sam ljevak - priča Igor, koji je godinu dana nakon nesreće bio u invalidskim kolicima. Najteže mu je bilo, kaže, kad su mu rekli da više nikad neće moći igrati nogomet te da će i ponovno hodanje biti izazov koji će teško savladati. - Bez nogometa zapravo nemam život i odlučio sam da to ipak neće biti tako kako oni kažu i da ću dati sve od sebe da se vratim na teren - dodaje. Igor danas samostalno hoda, obavlja sve svakodnevne rutinske poslove. U desnoj ruci ima šipku, pa je ne može do kraja ispraviti. Kuk ima ograničene kretnje.