LJENA BOLE ČIM ALI VRIJEDILO JE
ETONU, SRCE ME BOLI I SRAMIM SE. PROMJENE SU NUŽNE I JA SAM ZA ŠIMIĆA, KAŽE PRŠO
Puno je vremena prošlo, prepoznaju li vas djeca kad vas sretnu na ulici? Ha, prepoznaju, kako tko... Promijenio sam se malo, dobio 10-ak kila, pokoju sijedu...Tako da i sam sebi više nalikujem na nekog brata ili rođaka Dade Prše nego na sebe. Ha, ha, ha... Gdje ste? Što radite? Posvetio sam se menadžerskom poslu, sa zetom Đanijem otvorio sam agenciju. Radimo, putujemo, organiziramo... Surađujemo s brojnim igračima Monaca, Nice, Metza, imamo igrača i u Hrvatskoj, BiH. Samo me nemojte pitati za imena jer se držimo po strani, volimo raditi u tišini. Zaigrate li nekad nogomet? U teškoj sam mirovini što se tiče sporta. Ponekad u Zadru odigram s prijateljima, ali jako rijetko jer mi odmah ‘bukne’ koljeno. Liječnici su mi rekli da imam koljena 80-godišnjaka i da se moram čuvati. Hodanje nije problem, ali čim potrčim... Pratite li reprezentaciju? Kako ne?! Pratim i ponosan sam na momke. Kad vidim vezni red Hrvatske, to je nešto fenomenalno. Pa ni Francuzi nemaju takve igrače. I oni bi morali bili ljubomorni na nas! Je li vas baraž protiv Grčke podsjetio na stare dane? Ako mislite na baraž sa Slovencima i moj gol, sigurno. Bila mi je to jedna od najtežih utakmica u karijeri. Stvarno svaka čast momcima kako su to izvukli, u baražu ne prolazi samo kvaliteta nego i psiha,
odlučnost, mentalna snaga. Zašto baš Šimić? Zato što je uspješan u poslu kojim se bavi, zato što je napravio velike stvari kroz Nogometni sindikat, zato što ima dobar plan i program i što je oko sebe okupio ljude poput Stanića, Pletikose, Vlaovića... Sve su to fenomenalni i uspješni momci, za koje se nadam da će ih ljudi i klubovi prepoznati. Oni su samom kandidaturom pokrenuli neke stvari s mrtve točke i sigurno da više ništa neće biti isto. Najpozitivnije je da se netko napokon odlučio malo prodrmati stvari. Iako Dario ima sve u životu, nije mu problem zasukati rukave i pomoći, i to mi je super s njegove strane. A koliko pomoći treba, jasno je svima. Osim nekoliko prvoligaških klubova, svima ostalima itekako treba pomoć. Imaju li igrači moć dignuti glas protiv ovakvog stanja? Šute, a na kraju oni ispaštaju zbog loše atmosfere? Uvijek se može dići glas, bojkotirati... Ali pitanje je koliko bi to bilo učinkovito. Sjetite se reprezentacije Francuske i njihova bojkota, pa im se cijela država smijala. Po meni su igrači tu da igraju, a netko drugi bi o ostalome morao voditi računa. Ne volim politiku, ali ona bi morala osigurati ravnopravne uvjete svima, da sve bude pošteno. Mi radimo čudesa s reprezentacijom, a većina klubova nema uopće uvjete za igranje nogometa. Malo moćniji ljudi od igrača moraju osigurati poštene odnose i uvjete.