Oca su mučili pa ubili, a na kraju i spalili

OSLOBOĐEN Optuženik kojem su sudili na požeškom sudu i koji je vidio mučenje Slavka Varata oslobođen je krivice. Slavkovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni JA NAŽALOST, NEMAM NI OČEVU SLIKU. OVA NAŠA KUĆA U RATU JE POTPUNO IZGORJELA.

Slavka Varata, civila, pripadnici paravojne formacije vojske tzv. Republike Srpske Krajine zarobili su u Lipiku u jesen 1991. godine. Fizički su ga zlostavljali, tjerali da ljubi zemlju, nožem mu brijali brkove te ga otjerali do njegove kuće u Lipiku, gdje su ga ubili i zapalili. Čovjek kojem se 1995. godine na Županijskom sudu u Požegi sudilo za zarobljavanje i zlostavljanje civila, pa tako i Slavka Varata, oslobođen je optužbi. No Slavkovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Za njima traga Slavkov sin Željko (61). četvero ili petero ljudi, kojima je vođa bio čovjek iz Gornjih Podgradaca kraj Bosanske Gradiške, uhvatila Slavka Varata, kojeg je iz viđenja poznavao. U spisu stoji: - Bio sam u patroli koja je jedno vrijeme bila s grupom tog čovjeka. No kad su počeli pucati na sve živo, od njih smo se odvojili. Taj čovjek je tražio od Varata da pokaže bunkere i skriveno oružje, a onda ga je ta grupa odvela u smjeru Varatove kuće, odnosno u smjeru gdje se nalazila komanda pobunjeničke teritorijalne obrane. Nisam vidio kad je Slavko Varat ubijen, no ubio ga je upravo spomenuti, koji ga je tjerao da ljubi zemlju, legne na nju, nožem mu je mahao ispred lica i brijao brkove. To sam sve vidio s udaljenosti s oko stotinu metara, s jednoga križanja ulica. Kasnije sam vidio Varatovo truplo i čuo da je spaljen u plastu slame - stoji u iskazu svjedoka koji je kategorički izjavio da nije sudjelovao u paležu kuća i ubijanju u Lipiku. - Bilo bi lijepo da pokopam bar jednu košćicu, da znam gdje je. Barem bih nešto imao od njega. Nažalost, nemam ni njegovu sliku, niti jednu. Ova naša kuća u ratu je potpuno izgorjela. Gadno je, teško je kad vidiš da je cijeli tvoj život postao veliko zgarište. Vrtjeli smo poslije unazad film svega što su proživjeli, što sam i sam prošlo. Ali već je prošlo 26 godina, to polako jenjava, očvrsneš na tu bol. Jednostavno, otupio sam. Ja sad s vama pričam o tome i noćas ću sigurno sanjati da ratujem s četnicima, da bježim... Čim pričam o ratu, tu noć obavezno nešto moram sanjati. Bježim, patim se, probudim se sav u znoju - iskreno nam priznaje Varat, koji ocu svijeću pali na groblju kraj križa. Njegov otac Slavko, kaže, bio je veseljak i vrijedan čovjek. Sa suprugom je otišao u Njemačku, a Željko, kako je bio najstariji, godinama se brinuo o sestrama, kuhao i čistio. Majka mu se iz Njemačke vratila kako bi bila sa sestrama dok je Željko na odsluženju vojnog roka u bivšoj vojsci. Na početku Domovinskog rata prijavio se u vojsku, jedno vrijeme proveo na ratištu, a kasnije su ga bacili u kuhinju, gdje je kuhao obroke za našu vojsku. - Često sam sanjao svog oca. U