GENERAL I REDATELJ Zvali su ga Brada. Završio je čak tri fakulteta i bio je pripadnik triju vojski...

‘PODERALI SU MI UM. NEMA PRAVNOG NAČINA DA SE TO PROBIJE JER ONI OD DOKAZA UZIMA

Nevini odlazimo i nevini ćemo se vratiti. Oni moraju dokazati našu krivnju i do zadnjeg dana mi smo nevini ljudi. Ispada da smo mi krivi i da idemo u Haag dokazivati nevinost, a to je vrlo, vrlo tužno. U Haag odlazim dragovoljno, smiren i čiste savjesti. Prisilno ću imati dovoljno vremena da dokažem točku po točku da u tom ratu, i ja i ostala petorica, barem u onom dijelu gdje smo se nalazili i susretali, nema ničega što bi nam se u okvirima ljudskih mogućnosti moglo prigovoriti. Izjavio je to prije 13 godina Slobodan Praljak odlazeći u Haag. Umirovljeni je general-pukovnik Hrvatske vojske. Rođen je 2. siječnja 1945. u Čapljini u BiH. Nadimak mu je Brada. Gimnaziju je pohađao u Širokom Brijegu. Bio je u istom razredu s kasnijim hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom. Godine 1970. diplomirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a potom 1971. na Filozofskom fakultetu (filozofiju i sociologiju) te na Akademiji za kazalište, film i televiziju 1972. Radio je kao voditelj laboratorija za elektroniku u Tehničkoj školi “Nikola Tesla” u Zagrebu te na višoj školi predavao Osnove elektrotehnike, Teorijsku elektrotehniku i Teoriju automatske regulacije. Od 1973. godine postao je slobodni umjetnik te nastavio živjeti od honorara i režirati u kazalištima u Hrvatskoj i BiH. Radio je najprije kao kazališni redatelj, a kasnije je, među ostalim, snimio televizijsku seriju “Blesan i tulipan”, dokumentarni film “Smrt psa” te film “Povratak Katarine Kožul”. Praljak je bio u braku s Kaćušom Babić, bivšom ženom njegova prijatelja, pjesnika Gorana Babića, koji je 90-ih otišao u Beograd. Babić iz braka s Kaćušom ima dvoje djece, koju je Praljak posvojio. Dok su bili prijatelji, Babić je neko vrijeme živio u kući koju je Praljak sagradio u Zagrebu s književnikom Perom Kvesićem. U toj kući sad živi Kvesić, također Praljkov prijatelj. Kvesićev dokumentarni film “Dum spiro spero” počinje kadrom kuće koju je gradio Praljak. Prema pisanju Jutarnjeg lista, u toj je kući Abdulah Sidran napisao scenarij za “Sjećaš li se Dolly Bell?”. Praljak je, kako su objavili, znao za njegove radne navike i zatvorio bi ga u sobu dok mu ne isporuči određen broj stranica. Početkom devedesetih postaje tajnik Hrvatske demokratske stranke (HDS), iz koje se u proljeće 1991. ispisao. Kao dragovoljac 1991. odlazi u Sunju, gdje kasnije postaje zapovjednik obrane tog mjesta nedaleko od Siska. Od 24. srpnja do 8. studenoga 1993. bio je zapovjednik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO). U studenom 1993. Praljak je došao u sukob sa zapovjednikom Kažnjeničke bojne HVO-a Mladenom Naletilićem Tutom, što je rezultiralo Praljkovom smjenom s položaja načelnika Glavnog stožera HVO-a. Dana 9. studenog 1993. srušen je Stari most u Mostaru, a većina svjetskih medija za taj je čin optužila Hrvatsko vijeće obrane na čelu sa Slobodanom Praljkom kao načelnikom, iako je on razriješen dužnosti dan prije. Praljak tvrdi kako je most srušen aktiviranjem eksplozivnog naboja postavljenog na lijevoj obali Neretve, na kojoj je bila Armija BiH.