SAMO ZˇELIMO MAMU I TATU
NIKAD MANJE: OVE GODINE POSVOJENO JE 73 DJECE, A JOŠ 463 ČEKA NA POSVOJENJE
MIJENJAJTE ZAKON! Sva ta djeca zadovoljavaju uvjete za posvojenje, ali zbog loših zakona godinama čekaju novi dom. A čak 1209 ljudi želi posvojiti dijete...
Kad smo od centra dobili informaciju da su nas uzeli u obzir kao potencijalne posvojitelje i pozvali nas da dođemo vidjeti buduću kćer, suprug i ja smo bili strašno uzbuđeni. Trenutak u kojem sam ugledala njene oči i kad me prvi put uhvatila za ruku pamtit ću zauvijek. Ispričala nam je to Diana Topčić- Rosenberg. Ona i suprug su prije deset godina posvojili trogodišnju djevojčicu. No taj životni put na koji su se odlučili kako bi jednom djetetu pružili svoju bezuvjetnu ljubav i topli obiteljski dom, nije bio nimalo jednostavan. Od trenutka predavanja zahtjeva Centru za socijalnu skrb do uzimanja njih uopće u obzir kao potencijalnih posvojitelja pa do samog posvojenja prošle su duge dvije godine, dvije godine čekanja i čekanja...
- Tad nije postojao Registar potencijalnih posvojitelja, veze između centara nisu bile umrežene, tako da smo mi, poput stotine drugih posvojitelja, pisali pisma centrima, redovito ih zvali i to je bio proces koji je bio užasno emocionalno težak prisjeća se Topčić-Rosenberg. No odluka o posvojenju, kaže nam, bila je jednostavna. - Veći dio profesionalnog života provela sam u najsiromašnijim djelovima svijeta kao što su Salvador, Sudan, Gruzija, i vidjela sam jako puno djece koja su odrastala ili su ostala bez svoje obitelji. Odluka o posvojenju je meni i suprugu bila prilično jednostavna, htjeli smo pružiti dom djetetu koje ne može odrastati u svojoj obitelji - kaže. Objasnila nam je na vlastitom iskustvu kako je kod njih tekao proces posvajanja. Njezin suprug je iz Velike Britanije, pa su provjere morali prolaziti i u Hrvatskoj i u Engleskoj. - Zahtjev za procjenu prikladnosti podnijeli smo 2004. i prošli smo nekoliko faza do samog posvajanja. Prvo smo prošli kompletnu obradu u Centru za socijalnu skrb tu u Hrvatskoj i paralelno u Velikoj Britaniji. Suprug je morao tamo proći puno detaljniju i dugotrajniju procjenu, koja tamo traje oko šest mjeseci - prepričava Diana dodajući kako ih je u tim procjenama najviše frustriralo upravo to stalno dokazivanje po nekoliko puta.
FRUSTRIRAJUĆA SITUACIJA - Zapravo ste stalno u poziciji da pokazujete i dokazujete da ste u redu ljudi, da imate želju za odgajanjem djeteta. U svakom razgovoru s centrom morali smo se dokazivati usprkos tome što smo imali pozitivno mišljenje matičnog centra, koji je bio nadležan za nas - kaže nam. Kad su napokon nakon dvije godine traženja i čekanja dobili priliku vidjeti svoju buduću kćer, bili su presretni. Nekoliko puta susreli su se s njom, na temelju čega im je centar izdao pozitivno mišljenje da je mogu odvesti svojoj kući. Iako je čitav proces posvojenja bio mukotrpan i trajao je predugo, taj proces od susreta s djetetom u ustanovi u kojoj je smješteno do odvođenja kući, kaže nam Topčić-Rosenberg, barem je bio brz. I puno brži nego što je to danas. - Taj proces je prije trajao vrlo kratko. Već nakon jednog susreta mogli ste dijete odvesti kući. S vremenom se to izmijenilo i nije više baš tako. Ovisi o dobi i stanju djeteta. Što su djeca manja, taj period je kraći, a što su starija, dulje traje. Nije samo dobro da traje predugo jer je onda dijete u nekom limbu i ne zna odlazi li iz ustanove ili ne kaže nam Diana. Inače, Diana je 2010. osnovala udrugu Adopta upravo nakon vlastitog iskustva posvojenja.
MORAMO MIJENJATI ZAKONE - Kako je suprug Britanac, putovali smo u Veliku Britaniju i tamo sam vidjela kako postoje načini podrške za posvojitelje, koji uopće nisu postojali kod nas. Kod nas se o toj temi tad uopće nije razgovaralo, nije se progovaralo o tome da je ova vrsta roditeljstva ponekad teška. I to je bila moja osnovna motivacija, da udruga Adopta bude mjesto koje daje podršku djeci i potencijalnim posvojiteljima. Osnovala sam je s nekoliko posvojitelja i potencijalnih posvojitelja - kaže nam. Udruga se bavi unapređenjem zakonodavnih i pravnih okvira